Preskoči na glavni sadržaj

Kako je nastao Dn(ij)evnik

LifeClass Terme Sveti Martin. Ležim u sobi na četvrtom katu. Čitam i ne mogu zaspati. Par dana prije odlučila sam da ću u 2018. godini pokrenuti novi projekt, nešto drugačiji od ovih prije. Nisam točno znala što bih, ali došla sam na ideju dok sam lutala po Črnomercu s Blue.

Inače, rijetko, ali zaista rijetko ne mogu zaspati. Zapravo mogu spavati i sjedeći ako poželim :). Kad legnem u krevet spavam u roku 2-3 minute. Onda sam oko 2 sata shvatila da sigurno postoji neki razlog koji me drži budnom. Problema nisam imala, ništa oko čega bih se brinula pa mi je bilo zaista neobično. Naprotiv, bila sam vrlo zadovoljna, jer sam se naručila i za refleksoterapiju stopala, slanu sobu i još koješta, a ponijela sam i dobre knjige. Osjetila sam da nešto čekam. I onda, u 3.54 došao je naziv ovog bloga. DNIJEVNIK. Da, dobro ste pročitali. Nije Dnevnik već izokrenuta i ironična verzija istog značenja. I da, nije poslovne žene već po(s)lovne žene. I poslovna sam i polovna u svojim četrdesetim godinama.

Što znači polovna? Vremešna u mom slučaju, (nadam se) na pola životnog puta. 
U mom slučaju to ne znači kao ovaj opis na Vukajlija.com:
"Dama koja je sa muškarcima češće opštila poleđuške nego stojeći, izgažena kao Kosovo Polje na Vidovdan. Lista njenih bivših posedovaoca štampa se dvostrano sa sitnim proredom, da bi se spaslo koje drvo. Razvodnjeno vino..."

Ne znači ni "žena ocvala izgleda" ili "sumnjivog morala", već onako SAMO polovna od životnih iskustava, odrađenih sati, prekovremenih gnjavaža, napornih ljudi i čudnih situacija.
Za mene to znači mudra žena, s čarobnim pogledom na život, neumorna i svoja. Eto, zato sam polovna. Isto tako sam i poslovna. Predavačica. Poduzetnica. Radnica. "Sve moram i mogu sama tip".

I zašto se ja ne bih našalila sa svojim životom i poslom? Imam pravo. I hoću da bude Dnijevnik. I hoću da sam polovna. U moru onih koje u svojim četrdesetim i pedesetim na silu hoće biti djevojčice, ja neću. Ne bih se vraćala, ne bih glumila nešto što nisam. Volim činjenice i volim ironiju. Zato će ovi tekstovi biti onako pomiješani, jer me ionako ljudi tako doživljavaju. Kad sam ironična, misle da je stvarno. Kad pišem činjenice, misle da sam nešto nesretna. Barem je tako bilo na Facebooku. Pisali mi "jamislilaozbiljniljudi" da me pitaju zašto se ljutim, na koga sam ljuta i zašto vodim brigu o drugim ljudima. Oni valjda nesretnici pomislili da ja pišem dnevnik. Nisu shvaćali da se bavim pisanjem i da to nije bio dnevnik. Ali ovo jest. Eto im sad kad su navalili :)

Ovo jest moj Dnijevnik. Nemam razloga da budem normalna u izokrenutom okruženju. Nemate ni vi :)

I tako, kad sam se sjetila naziva te noći 27. prosinca, došlo mi je da se zapakiram i krenem kući. Od uzbuđenja. Od radosti zbog novog početka. Međutim, dala sam si nalog da se smirim i spavam pa je tako i bilo...

Ovi koji me znaju od prije, znaju da volim pisati. Ovo je za one koji vole čitati. Pisat ću tjedno. Možda ne uvijek istim danom, jer želim biti jako inspirirana nekim događajem iz svog života. Neće biti opisani po važnosti, već po ironiji ili nekoj životnoj poruci, onako kako ja vidim svijet.

Evo neka za kraj godine osvane ovaj uvodni tekst, a onda ćemo se družiti. Čitati. Komentirati. Zezati. Psovati. Opustiti.

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što je to u ljudima?

Ovih dana trpimo poprilično visoke temperature, a oko nas se puno toga uzburkalo. Nisu valovi, a nisu ni vjetrovi nego događaji koji su ujedinili i razjedinili naciju.
Tu su s jedne strane naši nogometaši, njihov uspjeh i nekima popularni, a nekima ogađeni Thompson. Tu je i Oliver Dragojević, njegov odlazak i ujedinjenje u tuzi.
Kao i inače, bila sam na društvenim mrežama tih dana. Skoro pa nisi mogao pronaći osobu koja nije željela podijeliti dio atmosfere s nogometnog slavlja ili podijeliti tugu oko Oliverovog odlaska. Neki su izvukli i svoje fotografije s njim, neki pronašli neke online, dijelili pjesme, prisjećali se nekih starih dana i svašta nešto. Nisi mogao sjesti skoro ni na jednu terasu da se ne čuje Oliverova pjesma.
Eto. Mi ljudi slavimo početke i rađanja, a tugujemo kad je neki kraj. Slavimo i ekstremne uspjehe... A što je između?

Sve mislim, što je to u ljudima da ne slave život kad se živi, umjesto kad je kraj?
Što je to u ljudima da ne slave svaku aktivnost, umjesto d…

Sve sam rastjerala....

Dobila sam danas pitanje: "Što je s Dnijevnikom? Nedostaje mi!"
I sad ja mislim: "Stvarno, što je s Dnijevnikom?!" Nemam materijala. Rastjerala sam sve smutljivce, razlijepila im dva-tri šamara riječima, oni se ošamutili, samo ih pomela poslije...
I o čemu čovjek onda da piše?
Lijepo mi u životu. Uživam. Putujem. Radim što hoću, kad hoću, s kim hoću.
Sve si namjestila. Radim što volim. Odje... budale. I one dvolične koji drže jezik za zubima kad je pravi trenutak da se izjasne. Ne mogu to. Malo mi naporno. Ne volim ni u filmovima kad jedni drugima nešto prešućuju i uvijek se čudim zašto je to stalno tako. Ono - dramatična scena, ona otvara usta da nešto izusti, ali se predomisli i kaže: "Ništa... Nema veze." Onda sve ode u onu stvar. Tako ljudi žive i u stvarnom životu, jer su ti stvarni životi inspirirali filmske radnje.
E ja neću tako. Hoću da se poznajemo. Hoću da razgovaramo. Hoću da smo iskreni. Ako nismo, nemamo što raditi zajedno. Ima dovoljno fil…

Znaju li ljudi zašto nekoga ili nešto vole?

Susrećem se s mnogim ljudima i čujem njihove razloge za nešto, što im se sviđa ili ne sviđa, koga vole ili ne vole, čujem razloge koje mnogi možda nemaju priliku čuti pa ću sada navesti neke kojih sam se sjetila razmišljajući o ovoj temi.

Sjećam se, jednom sam pitala jednu osobu zašto želi da je savjetuje konkretna osoba, a odgovor je bio da joj je zanimljiva jer imaju iste probleme. Ljudi se vole s nekim poistovijetiti pa ako je još to neka uspješna osoba, a ima iste probleme kao netko drugi, zvuči nekako utješno, zar ne? ;) Možda je utješno, ali nije korisno. No dobro, tko mene pita?! :)

Isto tako, puno puta se ljudi dive nekoj osobi, njenoj mirnoći, zen pristupu svemu što je okružuje, svidi im se biti u društvu te osobe, misle da je njihov mir došao iz tog druženja, a ne mogu razumjeti da osobu zapravo boli briga i inače pa je samo taj osjećaj "zabolimedlačicanalijevompalcu" zapravo privlačan, posebno onima koji su stalno zabrinuti ili su pod osjećajem tjeskobe cijelog d…