Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od 2018

Ja sam faca!

Iznenadim se koliko je ljudima "krivo" kad vam nije važno da "izgledate" ili se ponašate kako oni misle da bi se netko određenog statusa, položaja, obrazovanja, iskustva, godina ili spola trebao ponašati.

Neviđeno je kako ljude uznemire oni koji ne drže do tih nekih regula koje njihov svijet drže da se ne raspadne. Smiješno je kad kažeš da ti nešto nije važno, a ovi se uspušu jer onda i ovo što je njima važno ispada da nije važno, a ti si kao neki "autoritet" u tome. Voljeli bi oni da je svima važno sve što je njima važno pa da više vrijedi njihova šarena zavjesa s leptirićima. Ne smiješ im pobrkati koncepciju. Ubi ih to. Taman smisle neku šarenu priču za javnost, usprave se, izbace bradu, misle da mijenjaju svijet, a onda dođe netko i kaže: "Nema to nikakve veze, nevažno je..."

Jer kad imaš priču za javnost, onda imaš neki svoj lik koji njeguješ. Ulažeš u njega. Stvaraš ga. Pričaš o njemu, plaćaš da drugi pričaju. I onda dođe netko kome nije v…

Znaju li ljudi zašto nekoga ili nešto vole?

Susrećem se s mnogim ljudima i čujem njihove razloge za nešto, što im se sviđa ili ne sviđa, koga vole ili ne vole, čujem razloge koje mnogi možda nemaju priliku čuti pa ću sada navesti neke kojih sam se sjetila razmišljajući o ovoj temi.

Sjećam se, jednom sam pitala jednu osobu zašto želi da je savjetuje konkretna osoba, a odgovor je bio da joj je zanimljiva jer imaju iste probleme. Ljudi se vole s nekim poistovijetiti pa ako je još to neka uspješna osoba, a ima iste probleme kao netko drugi, zvuči nekako utješno, zar ne? ;) Možda je utješno, ali nije korisno. No dobro, tko mene pita?! :)

Isto tako, puno puta se ljudi dive nekoj osobi, njenoj mirnoći, zen pristupu svemu što je okružuje, svidi im se biti u društvu te osobe, misle da je njihov mir došao iz tog druženja, a ne mogu razumjeti da osobu zapravo boli briga i inače pa je samo taj osjećaj "zabolimedlačicanalijevompalcu" zapravo privlačan, posebno onima koji su stalno zabrinuti ili su pod osjećajem tjeskobe cijelog d…

Što je to u ljudima?

Ovih dana trpimo poprilično visoke temperature, a oko nas se puno toga uzburkalo. Nisu valovi, a nisu ni vjetrovi nego događaji koji su ujedinili i razjedinili naciju.
Tu su s jedne strane naši nogometaši, njihov uspjeh i nekima popularni, a nekima ogađeni Thompson. Tu je i Oliver Dragojević, njegov odlazak i ujedinjenje u tuzi.
Kao i inače, bila sam na društvenim mrežama tih dana. Skoro pa nisi mogao pronaći osobu koja nije željela podijeliti dio atmosfere s nogometnog slavlja ili podijeliti tugu oko Oliverovog odlaska. Neki su izvukli i svoje fotografije s njim, neki pronašli neke online, dijelili pjesme, prisjećali se nekih starih dana i svašta nešto. Nisi mogao sjesti skoro ni na jednu terasu da se ne čuje Oliverova pjesma.
Eto. Mi ljudi slavimo početke i rađanja, a tugujemo kad je neki kraj. Slavimo i ekstremne uspjehe... A što je između?

Sve mislim, što je to u ljudima da ne slave život kad se živi, umjesto kad je kraj?
Što je to u ljudima da ne slave svaku aktivnost, umjesto d…

Sve sam rastjerala....

Dobila sam danas pitanje: "Što je s Dnijevnikom? Nedostaje mi!"
I sad ja mislim: "Stvarno, što je s Dnijevnikom?!" Nemam materijala. Rastjerala sam sve smutljivce, razlijepila im dva-tri šamara riječima, oni se ošamutili, samo ih pomela poslije...
I o čemu čovjek onda da piše?
Lijepo mi u životu. Uživam. Putujem. Radim što hoću, kad hoću, s kim hoću.
Sve si namjestila. Radim što volim. Odje... budale. I one dvolične koji drže jezik za zubima kad je pravi trenutak da se izjasne. Ne mogu to. Malo mi naporno. Ne volim ni u filmovima kad jedni drugima nešto prešućuju i uvijek se čudim zašto je to stalno tako. Ono - dramatična scena, ona otvara usta da nešto izusti, ali se predomisli i kaže: "Ništa... Nema veze." Onda sve ode u onu stvar. Tako ljudi žive i u stvarnom životu, jer su ti stvarni životi inspirirali filmske radnje.
E ja neću tako. Hoću da se poznajemo. Hoću da razgovaramo. Hoću da smo iskreni. Ako nismo, nemamo što raditi zajedno. Ima dovoljno fil…

Nemirne misli u nemirnim glavama

Moram priznati da se često čudim... Čemu? Čudim se lakovjernim ljudima, ljudima koji misle da znaju kako netko razmišlja i što mu je... Čudim se dijagnozama na društvenim mrežama kad netko napiše da ima žulj na nozi, a onda sve Dispenze s Balkana nagrnu sa savjetima oko usporavanja u životu, puhanju energetskih vjetrova od stražnjice babe Mande i vjerojatnim blokadama u području neke čakre... A nemaju ljudi pojma....
Kako znam? Pa pogledajte kako svoje žuljeve rješavaju... Traže li znak u zvijezdama, obraćaju li se prijateljicama s više žuljeva na nogama pa imaju kolektivnu duhovnu kupku u istom lavoru ili se povuku u sebe pa malo razmisle o svemu, čisto da mozak proradi prije nego što glupost nagrne na usta...???
Joj, zaboravih da ne smijem biti negativna..., ali o tome sam već pisala pa me lagano zaboli žulj na nozi... Dajte ljudi smirite se malo. Niste Dispenza. Niste ni baba Vanga. Niste ni normalni.

PS: Nemam žulj na nozi. Kupila sam skupe sandale. ;) Jesam li to nekoga nagazila…

Ništa nije kako izgleda...

Naspavala sam se ovaj vikend, izležavala i odmorila pa sam imala vremena podsjetiti se na neke situacije koje bih mogla sada opisati.

Sjetila sam se situacije kad sam radila jedan eventić u koji sam uključila ljude kojima sam htjela pomoći oko njihovog posla, a ova jedna koja inače organizira evente i valjda o njima ovisi financijski, rastrubila je svima kako je kopiram, kako se trudim napraviti što i ona i ne ide mi. Ne mogu joj pomoći, kad nije mogla u svom užasu shvatiti da sam ja pomagala drugima i da mi fokus uopće nije bio na meni niti sam ikoga kopirala, jer je to posao kojim se bavim duže od nje... Ali, ne možeš objasniti onome kome se objasniti ne da... Užas u ljudskim glavama je glasniji od razumnog objašnjenja, a tek riječ "pomoć" ne razumiju, jer je njima "pomoć" uvijek povezana s onim što će oni imati od toga. Ne mogu razumjeti da netko nešto radi, a da ne očekuje nešto zauzvrat, a posebno ne "lojalnost" drugih ljudi... Ali, što ću joj ja sa…

Prijatelji koji "nas žale" kad smo nesretni...

Svatko od nas je doživio da se požali nekome u vezi situacije u kojoj se našao... I tako, dok je to trajalo, ta neka osoba je suosjećala, a onda shvatite da ona to ne zaboravlja, da vas voli podsjećati na to čak i kad vi zaboravite i napravite korak dalje... Voli se "vratiti" na staru priču, poslati kakav sms u kojem se pita kako ste ili kaže kako joj je teško što ona sad uživa, a vama nije dobro. Možda je to i istina, ali je li to lijepo i dobro?
Je li u redu voljeti nekoga kad mu je loše, a istovremeno kad je sretan smatrati da laže ili da glumata? Ili se jednostavno uvrijediti jer je osoba našla odličan način da funkcionira na svom životnom putu? Jesu li ta mjerkanja i usporedbe zdrave?
Sjetite se kakvi su vam prijatelji i kako vas vole? Vole li kad ste sretni pa su još sretniji zbog vas nego vi dok ne shvatite koliko vam je dobro? Ili vas vole tješiti i eto ih odmah ako vam se nešto zakomplicira, a kad vam je dobro pobjegnu na kilometar? To su oni koji vas gledaju tužni…

Jako sam negativna...

Dakle obožavam, ali obožavam kad čujem kako je netko tko govori otvoreno i direktno jaaaaaaako negativan. Negativan je i onaj koji neće baš zažmiriti na gluposti i koji uspije sagledati situaciju iz svih kuteva... Da, bila sam to 100 puta. Direktna, jasna, pogodila u sridu... Kad te to žulja, najlakše je reći da to nije u skladu s optimizmom i idealiziranjem stvarnosti i okruženja oko nas.
Činjenica je da je ljepše na život gledati s povjerenjem i vjerom, no ovi koji stalno sve prezentiraju s crvenom mašnicom, daleko su od toga. Jedno je odlučiti vidjeti nešto dobro u svakoj situaciji (koja ne mora uvijek biti ugodna), a drugo je zatvarati oči i praviti se da nešto ne postoji, nabaciti osmijeh i praviti se lud.
Tako meni više od nekoliko puta rekoše da sam negativna. Najčešće to govore oni koji se smješkaju i trepuckaju okicama dok su ljudi u blizini, a čim odu preokrenu sve kao da osmijeha nikad nije ni bilo. Često čujem da ljudi kažu za nekoga da je jako pozitivna osoba. Nažalost, …

Imam jednu (samo?!) lošu naviku...

Nešto danas razmišljam što bih mogla napisati na blogu. Tu i tamo netko očekuje nešto novo, a neki ponekad zabunom zalutaju na ove redove.
Dok sam pekla zlatne šampinjone na tavi bez ulja i gledala kako se susjed pogrešno parkirao i ostavio auto na istom mjestu mjesecima, zauzimajući 2 mjesta, sjetih se kako imam jednu "lošu" naviku koja mnoge živcira.
Naime, kad god mi netko stane na žulj ili se potrudi dokazati da sam nekakva, uroti se ili pokuša grupirati kako bi ostvario neke nečasne namjere, ja se uvijek distanciram, uhvatim zalet, odskočim i postanem još bolja... Nekako mi je to uvijek išlo. Uvijek sam se snalazila na način da sam iz kojekakvih klopki izlazila kao pobjednik, bolja, uspješnija i više svoja. Odvratna navika. Užasno iritantna.
Ne znam, morala sam vam to prijaviti. Da me ne žulja više, da znate i vi :) :)  Izbacih to ih sebe, sad mi je lakše... A ovi neka mi oproste što se ne dam, što ću, kad mi lako ide :)

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Kontinentalna tračerska hobotnica

Mi ljudi govorimo o nečemu ili nekome, ali ima tu i neke razlike između trača i komentara. Trač je prenošenje informacija u izmijenjenom ili dopunjenom obliku nakićen osobnim stavovima, frustracijama i osvrtima ovisno o svijesti pojedinca.
Razlikuje se kad nešto komentirate pa isto to možete ponoviti pred bilo kim drugim jer stojite iza onoga što ste rekli ili je to varijanta šuškanja iza leđa s tko zna kakvim namjerama.
Ne postoji osoba koja se neće osvrnuti na nešto u društvu što joj se sviđa ili ne sviđa, ali promotrite samo namjere ljudi. Događa se da imate vrlo iskrene namjere i otvorene karte, ali ovi koji nemaju, čitaju nešto između redova dok govorite pa prenose dalje ono što nije ni izrečeno ni napisano. I to mi se događalo, kao i svima... Najgore je kad se ljudi krenu udruživati po principu tračanja druge osobe koja ni na koji način nije uključena u njihov život. Mene su najviše uvijek tračali oni od kojih sam se svjesno i svojom voljom udaljila i onda ni na koji način nisa…

Niste mobilni toalet!

Neki ste možda uspjeli vidjeti moje live javljanje na Facebooku. Tamo se u komentare "navalio" neki lik koji se onako pomalo nepristojno osvrnuo da to kako govorim, po njemu nedovoljno konkretno.
E sad, naravno da na društvenim mrežama postoje oni neki ljudi koji vole svoje sranje navaliti drugim ljudima gdje god se nalaze i što god radili. Međutim, niste toalet da primate svakakva sranja u svoj život pa da si dopustite da vas posere svaki lik ili likuša kojoj padne na pamet. Nekako, narod smo koji voli udijeliti pokoji hejtersko-luzerski komentar gdje god stigne. Sve neki fantastični stručnjaci na sve strane... A što se samo naslušam komentara i "savjeta" koje su drugi dobili od ljudi koji s kojima su okruženi u vezi posla. Dakle, ja ne znam od kuda oni čupaju takve ideje, ali rekla bih da je to samo otpad s kojim ne znaju što će pa ga istovare onome tko je izložen ili tko želi slušati ili tko je pasivan pa na sve pristaje. I još mi je čudnije kad se navale oni s…

Ona je ljuta na mene

Čitam neke svoje objave na Fejsu iz 2015. i pronađoh ovu:

"Nekad je ljudima lakše prihvatiti da si ljut na njih nego da "mrtav hladan" ne želiš s njima imati posla. Jer ako misle da je druga strana ljuta, onda ta strana "kao" ima problem. Teško je prihvatiti da nekome jednostavno nisi zanimljiv ni da se bavi ljutnjom. Obično to dolazi od osoba koje žele biti glavne pa makar da imaju reći da je netko ljut na njih. Biti svjestan da se svi drugi ne okreću oko našeg života je dosta važna pretpostavka osobnog razvoja. Neki je preskoče, jer ih "važnost" drži za ruku..."
Točno to vrijedi i danas... Ne vrte se tuđi životi oko našeg. Oni se mogu ispreplesti ili dotaknuti pa onda razdvojiti ili ići paralelno bez dodirivanja. Teško je onima koji misle da je njihov život mjera za tuđi, a njihovo shvaćanje mjera za stvarnost.

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Bježite od onih koji vole da ih se vrijeđa

Nečeg sam se danas sjetila nakon dosta vremena od kada sam se distancirala od ljudi koji dopuštaju da ih drugi vrijeđaju pa i dalje žele biti u društvu s njima, jer misle da im to nekako koristi...

Naime, sjetih se jedne situacije u kojoj je osoba javno ne baš lijepo opisala jednog člana obitelji svoje tzv. prijateljice. Ta osoba je bila vidljiva na obiteljskoj fotografiji i to nije bilo prvi put da se tako osvrnula na izgled te osobe. Poslije, bez ikakvih problema, ova prijateljica je i dalje nastojala biti u društvu ove "opisivačice", ali ne samo to, već je nekako pokušavala prikazati i kako su jako dobre, objavljujući srčeka, cvjetiće i ostale zgodne sličice diveći se njihovom prijateljstvu koje je bazirano očito na nekoj koristi ili varijanti da je "dobro fotografirati se s nekima".

Oni koji su verbalni zlostavljači, neka dalje ne čitaju ovaj tekst, jer je njima u interesu družiti se s ovima koji trpe ovo i još se onako mutavo smješkaju na fotografijama diveći…

Poznajete li prave ljude?

Ništa ja ne razumijem...

Danas sam se, iz ne znam kojeg razloga, sjetila svog obroka na Faksu u Kefi... Kako nisam jela meso ni jaja, obično sam naručivala pommes frites, senf i jogurt. Uvijek mi je bilo smiješno kako su me pitali gdje da mi stave senf... Pa logično je na tanjur, neće ga staviti na jogurt, ali uvijek je išlo to pitanje...

U prošlu subotu odem u poštu odnijeti neke kuverte i gospođa na blagajni me pita: "Zar vaša firma radi i subotom?" Kažem ja da radim kad treba i nikako mi nije jasno kako me to pita, kao da nitko živ ne radi subotom.

Isto tako, jednom davno sam naručila malu pizzu 4 sira i dodatno vrhnje za one krajeve, a konobar mi govori da to ne ide zajedno i da mi ne bi preporučio. Ma ne bih ni ja sebi preporučila zbog kalorija, ali da on ne želi prodati dodatak, to mi nije jasno... :)

Uđem u L'Occitane da kupim prijateljici poklon za NG i hoću uzeti onaj miris za prostor sa štapićima, ali me prodavačica dosta "intenzivno" uvjerava da neće funkcionirati ako ne ku…

(Ne)zahvalnost

Da pitate ljude na cesti jesu li zahvalni, već bi kao papige govorili da jesu. Mnogi bi rekli da to čine svaku večer prije spavanja, jer se već "naveliko" na seminarima govori koliko je to važno pa su mnogi krenuli pisati vlastite dnevnike zahvalnosti ili barem samo počeli pa o tome mjesecima pripovijedali...

No, jesmo li zahvalan narod? Vidite li to na svakom koraku? Zahvalni ljudi su ljubazni, pristojni, iskreni... Mnogi će pomisliti da su to oni koji idu svijetom mašući zastavom zahvalnosti i vičući kao oni koji otkupljuju sekundarne sirovine po selima, što na razglas objavljuju da su u blizini i da su to BAŠ oni...

Lako je reći da si zahvalan, objaviti pokoju fotografiju s leptirom na cvijetu i reći da živiš za male stvari... Onako, sve ti je na mjestu i zahvalan si na svemu što te okružuje... Hm. Je li to baš tako ili je zahvalnost postala jedna od onih ofucanih riječi kao i autentičnost, duhovnost, coaching....? (nastavite niz).

Ne znam. Nije mi to nekako nešto za sta…

Koga nema, bez njega se može...

Sreća pa sam davno shvatila da sam nebitna. Jedino me malo nasmiju ovi ljudi koji misle da su strašno bitni, jer na primjer imaju 200 pratitelja koji hodaju za njima što god oni rade ili im ljudi govore kako su lijepi i pametni. Neki žive za aplauz, žive da masu, žive da susjedima pokažu svoj stil života, da raja vidi kako je njima lijepo.... Njima je najgore kad nema publike. Svi mi u nekoj fazi života mislimo da je važno što drugi misle... Roditelji, učitelji, susjedi, rodbina... Onda skužiš da ti nitko ne plaća račune i da svakoga boli briga kad ležiš s temperaturom u krevetu... Onda isto tako shvatiš da imaš sebe i još pokoju dragu osobu kojoj je više ili manje stalo. I onda se lijepo oslobodiš. I živiš, dišeš, uživaš na svoj račun i u svojim okolnostima.

Mnogi koji još uvijek brinu što će drugi reći, isto tako vole promatrati i gledati ljude koji uživaju u publici. Oni njih pobožno prate i žive njihove živote, zaboravljajući da su svoj u međuvremenu stavili na pauzu. Gledaju kak…

Gledaj svoja posla!

Točno bih pomislila da sam skroz neprilagođena ovom društvu, okruženju, vrijednostima i potrebama, da svakodnevno ne nailazim na ljude koji isto traže poštene odnose, vjerodostojnost, autentičnost, neku fer igru i sinergiju.

Ipak, s vremena na vrijeme učinim nešto skakućući kao čarobna vila, nadajući se da nas je ipak više, da postoji više ljudi koji zaista razumiju značaj optimizma, doprinosa, zajedništva i različitosti.

Onda se ja zaletim ovnovski u tu cijelu priču jer želim da se intenzivira davanje, da ljudi imaju priliku vidjeti kako izgleda svjetlija slika društva, da se podsjetimo da smo svi prvo ljudi pa ono što nam piše na posjetnicama. I tako ja svaki put onako uzmem zamah i pomislim: "Valjda je od ove godine društvo postalo zrelije i mudrije pa će neke stvari biti puno bolje nego kad sam prije..."
Nažalost, nismo puno mudriji, samo su neki lukaviji... Nismo se puno promijenili, samo su neki postali fleksibilniji... Nismo puno napredovali, samo su se neki bolje sn…

Zar stvarno mislite da poznajete ljude?

Čast intuitivnim pojedincima, ali moje je iskustvo da mnogi uopće ne poznaju ljude. Misle da znaju, čak su uvjereni da točno osjete što ovi misle i kakve su im emocije u nekom trenutku, ali daleko je to od onoga što je istina. Osim toga, neki ljudi su "lakši" za čitanje, a neke možete studirati stotinu godina i kako ona šala kaže: "Nećete diplomirati!" :)

Mogu to jednostavno na svom primjeru objasniti. Iz mojih objava na društvenim mrežama mnogi su "predviđali", "gatali" kako se osjećam i imam li lošiju ili bolju fazu u životu. Međutim, jedina je istina da ja nikad, ali nikad ne pišem kad se ne osjećam dobro, odnosno kad sam ljuta ili frustrirana. Svi moji tekstovi su nastali kad sam bila poprilično u miru sama sa sobom ili sam bila jako zadovoljna, odnosno kad sam potpuno riješila to o čemu pišem. U tim tekstovima je bilo osvrtanja na prošlost, sadašnjost, ironije, smijeha, neke drskosti, dosta metafore i svašta nešto, a sve s ciljem da tekst …

Cijene li svi ljudi servirano i osvojeno bez napora?

Prema količini objava na Facebooku, mogla sam barem 5 knjiga napisati (ali nije da nisam i pisala :)). Objave su sadržavale savjete, stvarne crtice iz života, neke šale, pomalo vrckavih osvrta, ironičnih opisa određenih pojava i svašta nešto što je u meni u tom trenutku bilo zanimljivo ili s čim sam se susrela u danu.

Međutim, nekako se ljudi naviknu da pročitaju koju rečenicu, pronađu nešto čemu će se nasmijati, a neki o čemu će tračati na dosadnim kavama na kojima nemaju što drugo izgovoriti... Bilo je prepisivanja, objave mojih statusa na PowerPoint prezentacijama (bez navođenja autora), uklopljenih u tuđe članke i svašta nešto. Nisam se baš osvrtala jer sam znala da mogu napisati još 300 puta više. Uvijek mi je pisanje išlo i s tim nisam imala problema. Jasno je da onome tko nema svojih ideja bolje ide prepisivanje, samo mi se ne da uopće o tome pisati... Oni su dovoljno tužni da mi nije ni smiješno niti se mogu ironično osvrnuti na to.

Ne moram ni nabrajati broj onih koji su me …

Samo napiši da si sretna

Nešto gledam - uživo jedno, na papiru drugo, na društvenim mrežama nešto treće, a iza leđa četvrto...
Jeste li vi skužili tu glumačku sposobnost nekih pojedinaca? Meni je sve žao što na Akademiju primaju tako malo ljudi i što je tolika borba da se upadne, kad neki imaju silan trening iz tog područja :) Žao mi da im uzalud propadne tolika satnica ;)

Nekako u zadnje vrijeme gledam kako se ljudi uživo razlikuju dosta od onoga što pišu na društvenim mrežama i kako izgledaju njihove fotografije. Uvjerila sam se puno puta da nisu uvijek neugodni oni koji su borbeni i strastveni u pisanju, kao i da nisu ugodni oni koji svaki dan objavljuju fotografije cvijeća i lijep red bijelih zubića.

Nekako ovi koji nešto pokušavaju poručiti, znaju biti vrckavi, znaju malčice i biti na granici dobrog ukusa da kažu ono što su zamislili, a neki onako, žive život iz bajke, beru leptire :)) u slobodno vrijeme i lijepe ih sebi na čelo, a kad se malo zadubiš u ono kako funkcioniraju, malo te bude strah da nema…

Zvanje, stanje i sranje

Kunem se da se i meni neki ljudi ne sviđaju i skroz mi je u redu da biramo svoje društvo i okruženje.
Naravno, automatski prihvaćam da se i ja drugim ljudima ne moram svidjeti, a mnogi od vas znate da se i ne trudim previše to promijeniti. Nekad i namjerno provociram jer znam da je to za više dobro ili neku pozitivnu promjenu pa podmetnem svoja "nejaka pleća" za tu namjenu. Neki razumiju što radim, a neki baš i ne pa se čude i govore da sam prilično zlonamjerna ili "osoba koja ne zna oprostiti". Na to se nasmijem i idem dalje, jer oni pojma nemaju znam li ja oprostiti ili ne znam, već ih to tješi da se osjećaju bolje pronalazeći drugima neke "poteškoće u razvoju". Da sam na takve gledala već bih davno zaglavila sa svojim poslovima, svojim životom i svojim pravilima. Kako su me nekad takve stvari i mučile, jako dobro znam koliko sam se promijenila i jednostavno uz zabavu zezam one koji se nalijepe na glupost kao dijete na lizalicu. I onda što ću, ako mi j…

Dosta mi vas je!

Razgovaramo nešto neobavezno. I spomenemo nekako biseksualce. Osoba počne govoriti s izbuljenim očima, pomalo pljuckajući od užasa i kaže: "Znam ja vas takve!" Naravno, ja koja sam hetero, pitam kakve to takve... Kaže: "Vas tolerantne... Dosta mi je takvih... i molim te prestani o tome!"
I onda se upitaš gdje je mjesto toleranciji, a gdje nije...
Ima li mjesta toleranciji za one koji napadaju drugačije, neke koji imaju svoj pogled na svijet i nikoga ne diraju.
Ima li mjesta toleranciji za one koji napadaju nekoga samo zato što nije iz istog kvarta, grada ili države?
Ima li mjesta toleranciji za one koji ne podnose one koji drže životinje u kući?
Ima li mjesta toleranciji za one koji druge vrijeđaju zato što ne poste kad je "red"?
Ima li mjesta toleranciji za one kojima se ne sviđa tuđi naglasak?
Ima li mjesta toleranciji za one koji drugima gledaju u tanjur ili novčanik?
Ima li mjesta toleranciji za one koji su licemjerni i zlonamjerni, a hodaju svijetom…

Kvartovski dućan

Danas mi se dogodila zanimljiva situacija. Dođoh na sastanak pogledati nešto što nije bilo dostupno, iako sam unaprijed imala potvrđen termin i sve dogovoreno. Dobih informaciju da mogu doći drugi put kad god mi odgovara da vidim. Rekoh da nemam ni vremena ni volje dolaziti drugi put pa ćemo to morati nekako drugačije riješiti. Činjenica je da se može dogoditi da jednostavno ne razmišljamo unaprijed i da svatko može imati takve propuste, ali isto tako, meni je neobičan stupanj ležernosti kako ti ljudi to priopće, kao da nije do njih... Naravno, ne da mi se zbog gluposti uzrujavati i znam da u životu ima i većih sranja pa navratih u kvartovski dućan da kupim vodu za radionice.
Tamo situacija kao u ratnim devedesetim. Svega i svačega tamo ima nabacano. Kupih jagode, ali nisu imali cijenu pa je blagajnica išla "tamo negdje iza" ljutiti se na drugu smjenu jer nisu odradili posao do kraja. Ta ista je nekom susjedu iz kvarta spašavala budžet, tražeći jeftinije tijesto i svježi si…

3 mjeseca

Evo 3 mjeseca se družimo na ovom blogu. I nekako mi je drago da se poklopilo da 3 mjeseca nosi 33.000 prikaza. Hvala vam svima koji pratite, čitate, smijete se i komentirate.
E sad, malo sam se opet odmarala u Sv. Martinu, ali ovaj put nije bilo nesanice kao kad se "rađao" naslov ovog bloga na istom mjestu, već sam spavala kao beba. Manje sam čitala, manje mislila, manje planirala. Više sam odmarala, spavala i plivala. Jest da me malo boli donji dio leđa i išla sam na kinesku i tajlandsku masažu da probam to riješiti pa ćemo vidjeti kakvi su rezultati. Pri tome sam se sjetila kako ovi "duhovni pojedinci" točno znaju od čega vam je nešto, zašto ste to dobili ili niste dobili, kako stvari stoje i što s vama nije u redu u nekom trenutku. Nekako mi samo nije jasno kako nikad ne znaju što s njima nije u redu i kako da to riješe.  Zato mi je fora bila ova Tajlanđanka. Izgazila me, istegla, bila je ljubazna i nikakve prognoze nije davala, kao ni dijagnozu. Odradila žena …

Što ti nudiš?

Evo malo sam bila u razmišljanju na kojem kanalu komunikacije smanjiti aktivnosti da vidim što je smisleno, a što više nije.
Naravno, ne moram komunicirati nigdje, ali mi je to želja i strast pa se onda potrudim objaviti ono što bi moglo biti zanimljivo ljudima, a veže se za neka razmišljanja na radionicama ili nešto što ja mislim.
I onda odlučih malo pogledati što ima na Facebooku, jer sam inače puno aktivnija na svom zidu i u porukama (zbog pitanja i komentara), više nego što stignem pogledati što ima novo kod drugih.
Neki ljudi se dosta trude prikazati svoje lice na svim mogućim mjestima i destinacijama, kao da "prodaju" novu kremu za lice, vjetar u kosi ili dobro napravljene zube. Naravno, to nije slučaj. Bave se oni nečim totalno desetim, ali valjda misle da im je "PR" (pod navodnike obavezno) da prikažu gdje su i s kim bili... To je valjda ono: "Vidi mene što sam sretan i uspješan..." :) I onda odu kući i čude se zašto nema posla.
Neki ljudi ne obj…

Budi dobar i izij govno

Imala sam neku situaciju u kojoj se senzacionalistički prikazalo jedno moje objašnjenje. I nije problem što su moje riječi izvađene iz konteksta i ispale potpuno nešto drugo, već što je ta izjava potpuna neistina i poslužila je kao mamac za privlačenje pažnje, baš kao i ovaj moj naslov bloga. Za razliku od naslova koji je "izvučen iz konteksta", ja ovo govore navedeno mislim i sad ću objasniti...

Može vam se dogoditi da neke stvari odlučite napraviti s punim povjerenjem u profesionalnost ili poštenje nekog suradnika. I (po)vjerujete povremeno da je svijet šarena lopta gdje ozbiljni obrazovani ljudi imaju dobre namjere. Je li to baš uvijek tako? Jesu li nesvjesni svojih postupaka i posljedica kad nešto pogriješe ili to rade namjerno?
Ili sam ja postupila kao svaki blento koji sudi po sebi? Ja dobronamjeran - svi dobronamjerni :)
Iz ovog događaja sam naučila da dobro pazite i provjerite s kim radite, kada radite, kako radite i što radite. Isto tako, ako postoji 2 ili 3 ljudi …

Izvoli slušati i biti ista kao drugi!

Ljudi misle da si drzak ako odlučiš imati svoj film. Nekako je simpatičnije da (po)slušaš druge i budeš isti kao grupa ljudi koja te okružuje. To je sigurnije i toplo je u toj barici. Ako se otmeš kontroli, ljudi će te gledati kao da su ti izrasla 2 roga na glavi, ali ti neće reći da ih vide već će te samo gledati pogledom punim nevjerice i nesvjesnim osjećajem male zavisti jer si se usudio. Možda će ti se lijepo obratiti, ali će istovremeno puno misliti o tebi jer ih to podsjeća na njihov kamenčić u cipeli. Onda će reći sami sebi da nemaju kamenčić, već ti te te glupe rogove i malo će odahnuti... I onda će opet misliti na tebe. Pokušat će pronaći nekoga kome niste simpatični i razveseliti se ako i ti neki drugi misle da nešto s tobom nije u redu. Onda će opet odahnuti, ali neće proći puno vremena dok opet počnu misliti na tebe...  Teško će shvatiti da nije stvar u tebi, već u vlastitom osjećaju da im je koža malo tijesna. I da trebaju nešto učiniti za sebe, a ne ide im ili se ne usu…

Od tebe očekujem...

Bila sam jučer na jednoj lijepoj radionici i spomenuli smo očekivanja. Zaista, koliko mi očekujemo od sebe, a nismo svjesni od kuda je to došlo?

Što vi očekujete od sebe? A od drugih?

Čujem često da mnogi komentiraju tuđe odijevanje i šminku? Trebamo li izgledati kako nam netko drugi kaže? Što je lijepo? Što je prigodno? Što očekuju od vas?

Očekujete li da se svidite ljudima? Da se ukopite pod svaku cijenu? Da pogazite svoje vrijednosti samo radi jednog tuđeg osmijeha i kimanja glavom? Mnogi da.

Znaju li drugi što trebate znati i misliti? Čime se trebate zanimati, koje knjige čitati, u što vjerovati, kako se ponašati?

Naljute li se drugi kad vi ne radite ono što oni od vas očekuju? Kad ne pijete kavu s njima? Kad otkažete neki dogovor? Kad im niste dovoljno često pisali ili ih niste zvali?

Očekujete li vi od sebe da budete savršeni, na razini zadatka, uvijek pripremljeni, sadržajni, u miru s rokovima?

Vjerujete li vi da je ključno biti dobar, ne zamjeriti se ljudima, ostaviti uvijek …

Što mi je najviše pomoglo u poslu?

Ovo pitanje zvuči jednostavno, ali odgovor nimalo nije. Mogli bismo sad tu navesti nekoliko poslovnih pristupa i strategija koje se smatraju učinkovitima ili jednostavno reći da je naš put takav kakav je i da su svi događaji, kao i akteri bili sastavni dio putovanja koji nas je doveo do točke u kojoj smo danas. I sve je to točno i mogli bismo zahvaliti svima koji su nam pomogli i odmogli :)

Međutim, ja ne bih bila ja da malo ne prokopam po onome o čemu mnogi i ne govore kad je riječ o uspjehu i rezultatima. 
U prošlosti su mi često govorili da sam radoholičarka i neumorna osoba. Nije se puno promijenilo ni danas, ali malo ljudi zna da uvijek spavam barem 8 sati, da sjedim doma i kuckam ovo na svojoj radnoj stolici dok mi iza leđa mirno spava pas. Nekima izgleda kao da trčim na sve strane isplaženog jezika i pokušavam uhvatiti korak s obvezama. To jednostavno nije tako. Jest da se povremeno uvučem u neke situacije gdje izgubim energiju, no takvih "poslova" se uvijek na vrije…

Mrzim te jer me više ne voliš

Dakle, ja ne znam znaju li ljudi da ne postoji pupčana vrpca među odraslim ljudima?!
Posluješ s nekim, družiš se tu i tamo, povežete se nekako, a onda skužiš da ti to više ne odgovara jer si osobu bolje upoznao ili si se ti promijenio pa ti te okolnosti više nisu ugodne ili tko zna iz kojeg drugog razloga više s nekim ne želiš imati posla... I sve je to normalno i prirodno.... Nekima.

Naime, doživljavala sam tu i tamo da se ljudi jako razbjesne kad ja više ne želim biti u njihovom društvu. Podemone. Uzjebu se. Histeriziraju. Napadaju. Pišu poruke. Zovu s trista brojeva. Šalju poruke mužu. Ne znam. Meni je to malo too much za razinu iznad osnovne škole. Mislim, za normalan zreo nadvijenogehodajućiprimjerak.

Priznajem da ja nisam najveći zemaljski anđeo kojeg poznajem. Ne tvrdim da sam najnježnije biće koje hoda ovom zemljom i da, u puno slučajeva mi po kratkom postupku potpuno prestaje biti stalo. Jednostavno niti mrzim niti volim, ali neke ljude odlučim ukloniti iz svog života. Jest …

Gnjevni promatrači

Jesam, točno sam bezobrazna. Usudim se štošta napisati na svom zidu, na svom blogu, živjeti kako hoću u svoja četiri zida, birati poslove koje ja hoću, družiti se s ljudima koji se meni sviđaju, boraviti u prostoru koji sam sama birala i tako. Bezobraznica, drznica i "lezbijka", neki kažu. Valjda jadni misle da samo lezbijke rade što hoće. Vjerojatno one uz svoje muževe ne smiju ništa ili se ne usude pa računaju da su one koje žive sa ženama bolje prošle... Eeee, čudo jedno! Što sve ljudi neće izmisliti da si olakšaju život!
Volim one koji nikad ništa ne lajkaju na društvenim mrežama niti pišu, ali kad napišeš nešto "što ih ubode u guzicu", onda se odmah jave i napišu što misle, javno ili češće u inbox. Dobro, te više cijenim, jer su barem pokazali da cijelo vrijeme promatraju što se događa, samo su pritajeni kad je lijepo ili kad se slažu.
Gori su mi oni koji nikad ništa ne lajkaju, nikad ništa ne pišu, ali kad ovi koji su "ubodeni u guzicu" napišu nešt…

Koliko košta stručnjak, a koliko nestručnjak?

Evo danas s jednom dragom prijateljicom analiziram cijene na tržištu.
Na primjer, gledamo malo usluge vrhunskih profesionalaca u nekom poslu i gledamo njihov cjenik.
Onda malo gledamo one s manje referenci i znanja i ispadnu nam oči na njihove cijene.
Naše društvo je malo "mutavo". Ako netko odijene haljinu sa šljokicama i sakoić iz najjeftinijeg dućana te stavi umjetne trepavice, ali izgleda "uređeno", zaključit će da drži do sebe i da ima poprilične prihode.
Isto tako, ako netko napiše za sebe da je obdareni mužjak, zaključit će da ne bi to govorio da nije stvarno poprilično genetski nagrađen. Na ovo me inspirirao Obdareni Purger koji je dao zahtjev za učlanjenje u grupu Poslovne žene Zagreb. Svaka čast na marketingu, majstore! :) Možda nisi tehničar i nisi obdaren, ali si mozak jer znaš gdje ima materijala.
Ako netko stavi cijenu svog proizvoda ili usluge da se srušiš na pod od čuda, onda je taj valjda i kvalitetan. Nitko ništa ne provjerava niti se raspituje. …

Pametan, budala i fukara

"Dođu tako ponekad vremena kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati’, navodno je rekao Andrić. Neki stručnjaci tvrde da ta izreka nigdje nije zapisana pa možda i nije Andrićeva, ali nema veze, govori o stanju u okruženju.

Danas je nekako moderno biti u svom balonu, povući se, ne komentirati, ne ulaziti u stvari koje ti smetaju, koje nisu pravedne, koje ti nanose nervozu ili neugodu pa tako možemo reći da je trend da "pametan šuti" i živi svoj život. E sad, slažem se s tim da treba pametno i mudro živjeti svoj život, ali kad bismo svi okretali glavu od svega, ne bi nitko brinuo o ranjenim, zlostavljanim i namučenim životinjama. Nitko ne bi njegovao stare i nemoćne. Nitko ne bi volontirao u ugroženim zemljama, svatko bi okrenuo glavu od beskućnika, nitko ne bi nahranio tuđe gladno dijete. Nisu to stvari za gledati, slažem se... Ali kad bismo tako funkcionirali kao društvo, onda bi mnoge stvari otišle u klinac. Na primjer, biste li voljeli da svi gledaju…

Moje mišljenje je.....

Dragi ljudići, ne brinite kad vas netko ne razumije ili pokušava objasniti vama i drugima da niste u pravu. Ljudi moraju nešto komentirati, posebno ako nemaju previše svog posla. Moraju nekako pronaći teme za razgovor, ako to nije njihov razvoj, umjetnost, zabava, hobi i slično. Nekim ljudima je razgovor o drugim ljudima smisao života, odnosno sadržaj. Trebamo se svi pomiriti da takvi hodaju među nama i da su često glasni i dosadni. Oni uvijek imaju potrebu reći svoje mišljenje o nečemu, osvrnuti se na ono što radite ili što govorite, kako se ponašate i kako funkcionirate. Oni ne razumiju da se njihovo mišljenje ništa ne računa i da ga mogu objesiti mačku o rep, no oni IMAJU MIŠLJENJE. Nekad nam svima dođe da kažemo: "Ajd odj... s tim tvojim mišljenjem. Dosadno je, glupo je, ne kužiš ništa, zabucao/la si, pričaš gluposti, najedi se snijega..." :)

Sjetite se samo da netko koga nije bolio bubreg, pojma nema o čemu govorite.
Kad netko ne radi ništa po cijele dane ili nikad u ž…

Namćor

Sve mi je jasno što Balašević pjeva:
"Ne volem  Kad mi gaće uđu di već uđu...  Te što brinu brigu tuđu  Košticu u štrudli od višanja"
Ali jasno mi je i što "volem": - ljude otvorenog srca - pogreške dok ljudi idu prema naprijed - iskrene namjere - pristojne i ljubazne ljude - tople osobe koje vole život - ljude koji vole životinje i brinu o slabijima - nesebične ljude - ljude koji imaju srce, ali i mozak te poveći jezik...

Ali zato:  Ne volim kad mi gaće uđu di već uđu, ni ljude koji tamo žele ući.  Ne volim babe u odjeći djevojčice. Ne zbog odjeće, već zbog zablude što ne razumiju da se ne pomlađuješ haljinom, već sjajem u očima. Ne volim kad se nevješti prave pametni. Oni su najglasniji, a mene od toga bole uši. I nazvala bih to svakako, ali jednostavno mi je to toliko bljakasto da ispljunem prije nego što krenem opisivati... :) Ne volim ove novokomponirane duhovnjake koji na sve moguće načine objašnjavaju kako drugi to nisu. Oni su kao cajke. Pjevaju popularne …

Postojim li ja ako danas nisam na Fejsu?

Sve nešto mislim i razmišljam, postoje li neki ljudi koji nisu na društvenim mrežama?
Oni sigurno ne jedu, ne idu na godišnje odmore, nisu sretni i zadovoljni, nemaju hobije i općenito su jadni... Naravno da je to glupo kad ovako napišem, ali zar neki stvarno ne donose ovakve zaključke o drugima?

Ako nisi stavio 6 fotografija kako ideš na godišnji, vjerojatno ni ne ideš.
Ako nemaš 4 fotke dnevno kako se ljubiš s nekom osobom, vjerojatno i nemaš nikoga ili zapravo niste sretni.
Ako ne slikaš tanjur u restoranu, ni ne znaš kako izgleda meni i sigurno nemaš para za restoran.
Ako ne pokažeš dekolte, vjerojatno si se rodio bez cica.
Ako ne pokažeš da imaš prijateljice u 100 poza, vjerojatno te nitko ne voli i svi bježe od tebe.
Ako ne pokažeš fotku s radionice, ni nemaš radionicu, samo si umišljaš da nešto radiš...

Prije su babe virile s prozora iza zavjese, sad babe vrijebaju po tuđim zidovima. Sreća, ja ih uvijek znam zabaviti, kod mene dođu kao u igraonicu, jer uvijek ima neka nova igr…

Jadan njen muž!

Sigurno ste se našli u situaciji da ljudi procjenjuju koliko je teško vašem djetetu, suprugu ili supruzi, vjerojatno i svekrvi, punici, rođakinji iz petog koljena koja vas sreće na obiteljskim okupljanjima na koja svi tako "rado" idu...

Meni se to događalo. Tko je to obično komentirao? Obično su to oni ljudi koji imaju neku "tematiku" u svom životu koju nisu riješili. Na primjer, u mom slučaju su to žene koje se nisu poslovno ostvarile pa preziru svaki korak neke druge poslovne žene, sugerirajući kako su to neke oštrokondže koje "love" karijeru, a ne vode brigu o štednjaku, hladnjaku, novoj posteljini ili nisu muža počešljale za odlazak na posao.

Drugo, to mogu biti osobe koje baš ne kuže stvari, a osjećaju se manjkavo zbog nečega pa se "uzdižu" komentirajući tuđu situaciju na način da sebe prikažu boljom osobom, kvalitetnijom majkom, suprugom ili općenito nježnim bićem koje poput spužve upija sve što je okružuje jer su one nježne, blage, senzu…

Tko definira vaš pogled na svijet?

Razgovaram s mužem oko nekih trendova na tržištu i imao je izvrstan komentar: "Ma daj, to se skupi 50-200 ljudi koji se stalno vrte u krug i to se onda čini da svi misle isto, a to je samo ista ekipa koja se stalno preslaguje i pojavljuje na istim mjestima"

Pogodio je "u sridu". Zašto dopuštamo da nam neki ljudi kroje pogled na svijet, druženje, poduzetništvo, posao, odnose i slično?

Sjećam se, kad sam radila prije u jednom poduzeću, cijeli moj svijet bili su predivni klijenti (njih nekoliko) i ekipica oko mene gdje smo satima vrtjeli iste priče i iste dileme. Nije bilo ugodno, ali oni su tada definirali moj pogled na svijet dok se nisam "otela kontroli" i prestala gledati na svijet kako mi se nameće.

Isto tako, glume li sve žene u malo zrelijim godinama zanesene djevojčice u haljinicama i zaljubljuju se u kojekakve likove koji im laskaju preko društvenih mreža? Ne. Možda ih ima oko nas u manjini, ali su glasne i slikovite :) Ne polude sve žene u zreloj …

Priznajem, nisam duhovna

Žurim se naći s mužem za Valentinovo na ručku u restoranu (ne znam smijem li, a obzirom na temu pretprošlog teksta :)) pa će ovaj tekst biti kratak.

Moram priznati uzjogunjenom i unezvijerenom duhovnom narodu da nisam duhovna, nisam prisebna, nisam svjesna, malo sam i tupava, a i ne kužim stvari najbolje.

Dogodi se da napišem nešto, a onda stražari duhovnosti na društvenim mrežama budu ubodeni u guzicu i onda skoče pisati u inbox ili u komentar kako sam nepristojna, osorna, neduhovna, kako ne razumijem duhovne zakone i da sve to ima nekog smisla.

Onda mi govore da mi je niska vibracija, da mi se poremetila frekvencija, da osuđujem, da ne znam što je ljubav i ne kužim da smo svi jedno. Jaoooo, zaboravih dodati još priču o "ogledalu" (površno shvaćeno, naravno) pa sam to sad naknadno dodala u tekst :):)

E braćo mila, jeste dosadni. Je l' vi to neku vojsku regrutirate ili se pojedinačno s duhovnošću borite za koricu kruha? Ako je ovo prvo, smiješni ste, a ako je ovo drugo,…

Lagala sam

Danas sam dva i pol sata provela u šetnji i neke stvari odlučila sama sebi priznati.
Jest da sam pomela u svom životu sve ono krupno što mi se nije sviđalo ili što nije vodilo prema onome što mi se sviđa, ali ostali su neki repovi koji su se onako lijepo vukli, taman toliko da skupljaju okolno blato i prašinu. Nisam sebi htjela priznati i sama sam sebi godinama lagala da neke stvari nisu baš onakve kakvima ih ja vidim pa sam bezbroj puta tražila potvrde i kojekakva mišljenja različitih ljudi.  Danas sam lijepo zatvorila tu stranicu za sobom i napokon sama sebi priznala da ipak jasno vidim, jer sam se uvjerila u to barem pet stotina puta. Nezgodno je kad vidiš neke stvari prije nego što se dogode, shvatiš kakve su neke osobe prije nego što odrade to što su planirali, kad sanjaš događaj prije nego što se dogodi i onako "osjećaš" sve oko sebe. To mogu od djetinjstva, a mislim da možemo svi.  Samo nam objasne da neke stvari nisu moguće i da ne postoje, iako svi već govorimo o d…

Hoćeš li se riješiti kilograma?

Interesantno je kako ljudi imaju potrebu drugima dati dijagnozu ili savjet iz čista mira. Padnu s Marsa i kažu vam u lice: "Želiš li se riješiti kilograma?"

Onda, ovisno o tome čime se bave, reći će vam da imaju odličan čaj, savjet iz područja duhovnosti/osobnog razvoja ili neku čarobnu tabletu ili imaju neki salon za uljepšavanje ovog ili onog tipa. Oni detektiraju osobu s viškom kilograma i skoče s pitanjem: "Znaš li da si debela?" Dobro, ne kažu tako, pokušavaju biti umjereni s onim tužnim pogledom punim tzv. razumijevanja.
Eto ne znam, točno sam tebe trebala da mi kažeš kakva je situacija (?!?!?!), ne znam koji broj nosim kad dođem u dućan i jesam li ovaj mjesec tanja ili šira...

Jedino što ne želim su savjeti koje nisam tražila. Ne želim da me ljudi napadaju s bilo kakvim površnim rješenjima, a nisu ušli u dubinu niti znaju podlogu. To je isto kao da vidite kod nekoga vama ružne zavjese na prozoru pa pozvonite na vrata da im kažete da biste vi htjeli da kupe m…

Uzet ću svoje krpice i reći ću kakva si

Postoje neki odrasli ljudi, a nisu se još "izvukli" iz pješčanika.

Oni misle da su borbeni, spremni, poduzetni i veliki, a puno puta ne mogu biti sami sa sobom u miru. Po čemu se to vidi? Moraju imati ekipu za razmjenu sličica, a sličice su u odrasloj i babastoj dobi najčešće tračevi i njihov "doživljaj svijeta i ljudi oko njih".

Ako slučajno odlučite s njima ne imati posla, oni će vam odmah reći da će uzeti svoje krpice, otići s njima i reći Martini i Sandrini da ste jedna odvratna osoba i prava kučka. Neke Martine i Sandrine će jedva dočekati da čuju najnovije tračeve i prihvatiti ove huligane iz pješčanika, kao i njihove krpice.

To traje dok se ne smire strasti i ofucaju tračevi. Onda će nastaviti pljuvati jedni po drugima, jer kad je pokvaren materijal, ne izlazi iz stroja kvalitetna roba. Samo je pitanje vremena... I pitanje je koliko su svjesni što se stvarno događa.

Ako se nekad s nekim odlučite prestati igrati u pješčaniku, dajte im sve krpice koje imate, …

Glupača me pokrala!

Dragi čitatelji i čitateljice, ovaj naslov može biti istina za mnoge poslovne projekte ili privatne odnose. Međutim, neću danas o tome jer vam želim reći nešto drugo.

Upitajte se biste li otvorili ovaj tekst da je naslov drugačiji, na primjer da je tema Kako etično poslovati ili Kako biti fer suradnik? Biste li otvorili ovaj tekst da ne mislite da možda poznajete osobu o kojoj pišem ili se možete prepoznati u nekoj sličnoj situaciji?

Živimo u vremenu kad će ružne vijesti, bombastični naslovi, šareni izlozi ili pretjerivanja privući pažnju. Živimo u vremenu kad će ljudi trošiti vrijeme da analizu drugih umjesto da se usmjere na vlastiti razvoj. Osjećamo da je rješenje u nama, ali opet bismo htjeli mijenjati druge ljude. Mnogi se nadaju da će promijeniti svoj život ili posao kad se promijeni situacija u državi ili regiji. Neki se nadaju da će se njihov slučaj riješiti kad ljudi oko njih budu ljubazniji, bolji, pristojniji ili pravedniji. Neki misle da je situacija nerješiva sve dok živ…

Jeste li iskreni prema sebi?

Mnogi su članci napisani o tome koliko ljudi lažu. Istraživanja pokazuju da ljudi to zaista često rade.

U knjizi Zar bismo vam lagali?, dr. Seager i dr. Mann navode rezultate istraživanja agencije Gallup i lista Daily Telegraph koje je provedeno već davne 1994. godine u Velikoj Britaniji:
24 posto anketiranih kaže da je lagalo barem jednom u zadnja 24 sata75 posto anketiranih kaže da nije lagalo u zadnja 24 sata ili da se ne sjeća8 posto anketiranih kaže da nikad nije lagalo, čak ni u dobroj namjeri31 posto anketiranih smatra da je čulo laž barem jednom u zadnja 24 sata27 posto smatra da vrlo dobro laže.  Autori smatraju da su ovih 8 posto koji tvrde da nikad nisu lagali, zapravo, najveći lažljivci od svih. Novija anketa koju je provelo osiguravajuće društvo Royal & Sun Alliance pokazuje da ljudi možda lakše lažu nego početkom devedesetih godina prošlog stoljeća:
45 posto kaže da je spremno lagati šefu43 posto kaže da mirne duše laže susjedima41 posto priznaje da bi lagalo prijatel…

Smisao života: Što biste radili da imate još malo vremena?

Smrt – kraj ljudskog života u ovom obliku… Mnogi ne žele ni razmišljati o ovoj opciji i to je u redu, treba živjeti život punim plućima i ne razmišljati o kraju… Ipak, jedno je sigurno – svatko tko se rodio, umrijet će jednoga dana. Možda će to biti tek za nekoliko desetljeća ili relativno skoro, tko zna… Mnogi će izaći iz ovog teksta čim pročitaju prve redove, a neki će zastati i razmisliti…

Kad bi ljudi znali da im je uskoro kraj, više bi se okružili bliskim ljudima, više vremena provodili s obitelji, rekli svima da ih vole i obraćali pažnju na sitna zadovoljstva koja čine sreću. Bili bi zahvalni na još jednom danu kojeg su proveli s bližnjima. Sjetili bi se da je loše što nisu više vjerovali sebi i radili ono što ih veseli. Ne bi razmišljali o nevažnim usputnim prepirkama, suludim zahtjevima na poslu ili se živcirali zbog prognoze. Ne bi trošili dan na razgovore s ljudima koji iscrpljuju energiju nego bi se okružili pozitivnim ljudima koji vole život. Sjetili bi se koliko je važno…

Tko su idioti oko vas?

Nije mi baš skroz jasno kako netko uživa imati gmazove u kući ili ribice koje ne može pomaziti, ali poštujem tuđe izbore ako ne štete životinjama i dobro se brinu o njima.

Nije mi baš skroz jasno kako netko uživa u tijelu istog spola, jer ja volim muškarce (dobro, konkretno jednog), ali poštujem tuđe izbore i potrebe sve dok žive u ljubavi.
Nije mi baš jasno kako netko može nekoga gledati u oči i smijati mu se u sebi dok ga uvjerava u nešto potpuno suprotno, ali shvaćam da je to nečiji izbor u kojem osjeća moć koju zapravo nema.
Nije mi baš jasno kako netko može mrziti nekoga zbog vjere ili regionalne pripadnosti, no shvaćam da su neki ljudi naučeni tako i ranjeni na način da time podižu svoju vrijednost kad nemaju ništa drugo.
Nije mi baš skroz jasno zašto netko svaki dan mijenja partnera ili partnericu, ali razumijem da je to neka nespretna potreba za nježnošću i ljubavi koju ne osjećaju u sebi.
Nije mi baš skroz jasno zašto neki imaju potrebu lažno prikazivati svoj život kako bi s…

Što čekate da postanete sretni?

Ovo je jedan prije napisan tekst, ali mislim da svakako zaslužuje svoje mjesto u Dnijevniku... Uživajte u današnjem danu. Ne čekajte sreću. Budite sretni!

Ne čekajte da vam se štogod dogodi da shvatite kako ste jučer bili sretni, a glupi.

I ne samo glupi, već i nezahvalni, shvaćajući da ste zapravo jučer trebali cupkati od zadovoljstva, poskakivati od uživanja u trenutku i veseliti se danu pred vama…

Ne čekajte kakvu nezgodu da shvatite da ste okruženi svim blagom ovoga svijeta ako imate zdravlje i krov nad glavom…

Ne čekajte da nekoga izgubite kako biste pronašli smisao u odnosima i značaj da ste nekome baš vi važni…

Ne čekajte da zaboravite tko ste pod teretom godina i slabosti, da biste se sjetili da ste jednom mogli živjeti punim plućima…

Duboko udahnite, nasmiješite se sebi i sjetite se – kad ste zahvalni, osvojili ste blago kojim možete stvoriti svoj novi svijet u kojem ćete budni i svjesni živjeti svoje snove…"Sreća u ovome životu ovisi manje o tome što vam se događa, a više o …

Vidi joj očurdi

Napisah danas na Fejsu ovo: "Zahvalna što nisam dio onih koji javno zbore da se vole, a i za leđa jedan drugome rane sole..."

I to nije samo fraza, rečenica, poruka, to je moja iskrena zahvalnost što se spasih iz grupe onih koji su neiskreni radi sitnih koristi, pojavljivanja u javnosti, koji će lagati zbog 2-3 nova kontakta ili poveznice s drugim ljudima. Istovremeno, sa strane će govoriti o drugima što god treba, komentirati ljude na nekom čudnom nivou, a onda se bez problema s istima fotografirati zagrljeni i zaljubljenog pogleda... Sve je to život. I komercijala. I borba. I očaj. I frustracija. Sve razumijem, ali ne mora biti tako.
Ljudi pristaju izdati sebe kako ne bi bili "medijski izolirani". To sam čula od jedne žene u stvarno ozbiljnim godinama kad sam je pitala zašto surađuje s osobom koja je otvoreno ucjenjuje za godišnji iznos od valjda 800 kuna. Rekla je da ona mene voli i da smo prijateljice, ali da se boji "medijske blokade" od dotične. I …

Ja ovo pišem zbog velike potražnje...

Danas potražnja nije samo ekonomski termin ili nešto o čemu stalno "trube" marketingaši... Danas o potražnji svi pričaju... Kažu: "Ne bih ja to, ali takva je potražnja... Radi što moraš..."

Potražnja je za cajkama, kojekakvim emisijama bez smisla i reda, osrednjim voditeljima, lošim konzultantima, duhovnim iscjeliteljima, novim izmišljenim zanimanjima na šljokičastim vizitkama, fotošopiranim fotkama, cicama i guzicama, nožurdama u minicama, osrednjim pjevačima, lošim komičarima i pojmanemamviše...

Sad će ovi koji se prepoznaju reći: "A je li tebi krivo?" Nije mi krivo. Ja sam ostvarila što sam htjela. Obrazovala se, radila, zaradila, trošila i sve tako u krug više puta. I nije baš da se moja riječ ništa ne računa. Mnogi čitaju, prate, gledaju, a samo neki komentiraju. Ne vole ljudi to, kažu mi da sam stroga. I nešto zahtijevam. I nešto stalno hoću ili neću, a i ne dam se zajebavati.

Jednom sam jednoj koja je "kao citirala" jednu poznatu jutjube…

Pa nisi morala!

Jeste li osoba koja uvijek misli samo na sebe, razmišljate li samo o tuđoj ugodi ili pokušavate pronaći ravnotežu između svojih i potreba drugih ljudi?

Susretala sam i ljude koji uvijek više misle na sebe. Oni onda imaju osjećaj da drugi oko njih imaju neku mračnu strategiju u kojoj drugi dolaze na red tek kad oni imaju toliko viška da im postaje prelako dati. Posebno su bijesni i s omalovažavanjem gledaju na one koji poznaju "strategiju obostrane koristi". To ih vjerojatno previše dira u ranu sebičnosti i narcisoidnosti, jer svjetlo uvijek smeta onima koji predugo hodaju u mraku.

To su oni ljudi koji pristanu koristiti nešto što im ponudite, rado uživaju određene pogodnosti. Nažalost, kad pomislite da imate neki "blizak odnos" i da oni shvaćaju da ste vi davatelj, a oni primatelji, obično kažu: "Nisi morala ili nisi morao! Mogao sam ja to sam-a!". I to je točno. Vjerojatno su mogli, ali su ipak sami odlučili primati, a ponekad čak i uzimati.

Naravno, on…