Preskoči na glavni sadržaj

Čudo u vašem gradu! Najbrkatija žena koju ste vidjeli!

Nekako je pomalo smiješno da ljudi sami za sebe govore da su najutjecajniji i najuspješniji. To mi zvuči kao oni "plaćeni" naslovi u novinama gdje piše "Čudo od žene žari i pali u poduzetničkim krugovima..." Je, dobro ste pročitali, meni je smiješno, a imam najvišu akademsku titulu iz područja marketinga i projektnog menadžmenta i sva marketinška čuda su mi više-manje zanimljiva.

To je kao ono prije kad su u cirkusima prezentirali brkate žene... Nekako mi dođe na isto to uzvikivanje i hvalospjevi, samo što su ljudi prije s čuđenjem prikazivali ono što se rijetko viđa na ulici (nažalost), a sada svatko tko se sjeti, sam sebi lijepi etikete s različitim šljokicama...

Isto tako, netko tko se samozapošljava (jedini zaposleni u svojoj firmi) ponekad prezentira da je poduzetnik stoljeća. Razumijem ljude, bore se za kunu, kruh ili komad nečega na tavi. Razumijem i da žele osigurati svoju egzistenciju, a promocija im nešto znači i vole biti "netko" u svom selu/gradu... Ali, daleko je to od otmjenosti...
"Otmjenost je sam život, sam čovjek, to je čovjekova duša koja je postala plemenita, slobodna, dostojanstvena i nježna (T. Ivančić)"
Nažalost, mnogi misle da je sve istina što se priča, vide u tim ljudima uzore, a puno toga ne razumiju. Istina je da u našem malom društvu vi za mjesec dana od nepoznate osobe možete "kreirati" citiranog stručnjaka, napraviti medijski eksponirano lice, a bez ikakve podloge. 

Susretala sam se da ljudi misle da svaku objavu odobrava neko vijeće ili odbor, da ljudi ne lažu i da je sve onako kako se predstavlja. Nažalost, nije! Svatko tko se bori za svoj komad kolača, ima pred sobom zakone i etiku. Neki jednostavno smatraju da je sve dopušteno što nije protuzakonito pa će učiniti sve što je u njihovoj moći da ispadnu bolji, ljepši, prćastiji, uspješniji i pametniji.

Ljudi koji razumiju stvari, samo će vrtjeti glavom i čuditi se, a mnogi će se diviti. Zato jer ne misle svojom glavom. Zato jer ne provjeravaju. Zato što je sve dopušteno. Zato što se može. I zato što nikoga nije briga što se sve prezentira kao istina.

Kad se osvrneš na situaciju na tržištu, neki zaključe da ti je krivo, da si zavidan, da te nešto muči. Zato mnogi šute, čude se i gledaju. Misle da će se probuditi u nekoj drugoj stvarnosti ako budu ignorirali. Sreća pa sam uvijek radila što sam htjela, a i nisam u situaciji da moji rezultati danas ovise o tome što mislim o nekome ili nečemu.

I tako nekako, na kraju ispadne da si uspješan ako si snalažljiv i lukav ili ako ne biraš sredstva. Onda te poštuju. Užasno je i pomisliti da mnogi danas vjeruju da se ne isplati biti pošten i plemenit. Društvo koje ide u tom smjeru, ozbiljno je zaraženo. Međutim, ne liječi se društvo. Zaraza će se zaustaviti kad se izliječe mnogi pojedinci.

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što je to u ljudima?

Ovih dana trpimo poprilično visoke temperature, a oko nas se puno toga uzburkalo. Nisu valovi, a nisu ni vjetrovi nego događaji koji su ujedinili i razjedinili naciju.
Tu su s jedne strane naši nogometaši, njihov uspjeh i nekima popularni, a nekima ogađeni Thompson. Tu je i Oliver Dragojević, njegov odlazak i ujedinjenje u tuzi.
Kao i inače, bila sam na društvenim mrežama tih dana. Skoro pa nisi mogao pronaći osobu koja nije željela podijeliti dio atmosfere s nogometnog slavlja ili podijeliti tugu oko Oliverovog odlaska. Neki su izvukli i svoje fotografije s njim, neki pronašli neke online, dijelili pjesme, prisjećali se nekih starih dana i svašta nešto. Nisi mogao sjesti skoro ni na jednu terasu da se ne čuje Oliverova pjesma.
Eto. Mi ljudi slavimo početke i rađanja, a tugujemo kad je neki kraj. Slavimo i ekstremne uspjehe... A što je između?

Sve mislim, što je to u ljudima da ne slave život kad se živi, umjesto kad je kraj?
Što je to u ljudima da ne slave svaku aktivnost, umjesto d…

Sve sam rastjerala....

Dobila sam danas pitanje: "Što je s Dnijevnikom? Nedostaje mi!"
I sad ja mislim: "Stvarno, što je s Dnijevnikom?!" Nemam materijala. Rastjerala sam sve smutljivce, razlijepila im dva-tri šamara riječima, oni se ošamutili, samo ih pomela poslije...
I o čemu čovjek onda da piše?
Lijepo mi u životu. Uživam. Putujem. Radim što hoću, kad hoću, s kim hoću.
Sve si namjestila. Radim što volim. Odje... budale. I one dvolične koji drže jezik za zubima kad je pravi trenutak da se izjasne. Ne mogu to. Malo mi naporno. Ne volim ni u filmovima kad jedni drugima nešto prešućuju i uvijek se čudim zašto je to stalno tako. Ono - dramatična scena, ona otvara usta da nešto izusti, ali se predomisli i kaže: "Ništa... Nema veze." Onda sve ode u onu stvar. Tako ljudi žive i u stvarnom životu, jer su ti stvarni životi inspirirali filmske radnje.
E ja neću tako. Hoću da se poznajemo. Hoću da razgovaramo. Hoću da smo iskreni. Ako nismo, nemamo što raditi zajedno. Ima dovoljno fil…

Znaju li ljudi zašto nekoga ili nešto vole?

Susrećem se s mnogim ljudima i čujem njihove razloge za nešto, što im se sviđa ili ne sviđa, koga vole ili ne vole, čujem razloge koje mnogi možda nemaju priliku čuti pa ću sada navesti neke kojih sam se sjetila razmišljajući o ovoj temi.

Sjećam se, jednom sam pitala jednu osobu zašto želi da je savjetuje konkretna osoba, a odgovor je bio da joj je zanimljiva jer imaju iste probleme. Ljudi se vole s nekim poistovijetiti pa ako je još to neka uspješna osoba, a ima iste probleme kao netko drugi, zvuči nekako utješno, zar ne? ;) Možda je utješno, ali nije korisno. No dobro, tko mene pita?! :)

Isto tako, puno puta se ljudi dive nekoj osobi, njenoj mirnoći, zen pristupu svemu što je okružuje, svidi im se biti u društvu te osobe, misle da je njihov mir došao iz tog druženja, a ne mogu razumjeti da osobu zapravo boli briga i inače pa je samo taj osjećaj "zabolimedlačicanalijevompalcu" zapravo privlačan, posebno onima koji su stalno zabrinuti ili su pod osjećajem tjeskobe cijelog d…