Preskoči na glavni sadržaj

Kad nekome smeta što dišete

Moram priznati da mi nije baš jasno kako neki ljudi procijene da im netko ide na živce, da nekoga mrze ili ne vole, da im je netko smetnja u životu, a taj s njima nema nikakvu interakciju, niti im se javlja, niti od njih nešto traži niti sudjeluje u njihovom životu.

Jednom mi jedna osoba sa sto svojih privatnih i poslovnih problema, sudova, kazni i obiteljskih zavrzlama napisala da "moram još raditi na sebi". I to javno, s profila od nećaka. Ne moram spominjati da je to jedina interakcija koju smo imali proteklih dana, uživo ili na društvenim mrežama. Ta zabadala prate sve što radite, ljute se, divljaju, komentiraju u krugu nekih svojih ljudi sve što radite, smišljaju značenja vaših poteza, a puno toga ne razumiju. I stalno se pitaju na koga ste mislili kad nešto kažete ili napišete...

Ne razumiju da svatko ima pravo na svoje mišljenje, život, disanje, prostor po vlastitoj mjeri, no njima upravo to najviše ide na živce. Smeta im kad je netko slobodan, svoj, kad može raditi što poželi, kad smije reći što poželi i nije opterećen s malim stvarima koje su besmislene u širini života. I najvažnije, kad njih ne treba u svom životu...

Dobro, žene znaju ispravljati, govoriti da ste nešto pogrešno napisali, da se ne slažu s vama i slično. Normalna je ta razmjena mišljenja, sve dok ne osjetite onu zlobnu notu, pasivno-agresivni element iz kojeg je jasno da vam traže pogrešku i da im smeta što postojite u ovom okruženju. Ne mogu pogledati sebe, analizirati svoj život, pogledati kako mogu biti sretniji, ali vide što bi netko drugi trebao...

Isto tako, negdje oko ponoći, jedan "jamislila" ozbiljan čovjek me pita zašto sam tako fokusirana na druge ljude u svojim postovima. Morala sam mu objasniti da ja pišem, osvrćem se, ne prozivam nikoga posebno, već analiziram općenite pojave u društvu, a to što se netko prepozna u nekim redovima, to je uvijek do čitatelja. I to uvijek radim u svom dvorištu, na svom zidu, nikad kod drugih... I nikoga ne tjeram da mi dolazi u dvorište... Ja kad se nekad u nečemu prepoznam, pokušavam vidjeti kako to mogu riješiti sama sa sobom, a ne pišem hejterske komentare ispod tuđih postova ili u inbox.
Znam, ovaj je htio "prijateljski" me pozvati na red, uputiti i "pomoći mi", samo me uopće ne poznaje i ne razumije da meni njegova pomoć nije potrebna, a posebno zato što nisam ni nervozna ni živčana. Uživam u pisanju i mene to veseli, raduje, ispunjava. Kad netko u tome vidi neku gorčinu, onda stvarno ne znam iz koje pozicije čita... To ostavljam njima da istraže...

I tako, nekima smeta što pišete i dišete, a ništa im ne radite. Meni ne smeta što takvi misle na mene, evo upisat ću im se u spomenar ako me zatraže. Može i autogram kad se sretnemo, samo pitajte, nije problem... :) :) :)

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što je to u ljudima?

Ovih dana trpimo poprilično visoke temperature, a oko nas se puno toga uzburkalo. Nisu valovi, a nisu ni vjetrovi nego događaji koji su ujedinili i razjedinili naciju.
Tu su s jedne strane naši nogometaši, njihov uspjeh i nekima popularni, a nekima ogađeni Thompson. Tu je i Oliver Dragojević, njegov odlazak i ujedinjenje u tuzi.
Kao i inače, bila sam na društvenim mrežama tih dana. Skoro pa nisi mogao pronaći osobu koja nije željela podijeliti dio atmosfere s nogometnog slavlja ili podijeliti tugu oko Oliverovog odlaska. Neki su izvukli i svoje fotografije s njim, neki pronašli neke online, dijelili pjesme, prisjećali se nekih starih dana i svašta nešto. Nisi mogao sjesti skoro ni na jednu terasu da se ne čuje Oliverova pjesma.
Eto. Mi ljudi slavimo početke i rađanja, a tugujemo kad je neki kraj. Slavimo i ekstremne uspjehe... A što je između?

Sve mislim, što je to u ljudima da ne slave život kad se živi, umjesto kad je kraj?
Što je to u ljudima da ne slave svaku aktivnost, umjesto d…

Sve sam rastjerala....

Dobila sam danas pitanje: "Što je s Dnijevnikom? Nedostaje mi!"
I sad ja mislim: "Stvarno, što je s Dnijevnikom?!" Nemam materijala. Rastjerala sam sve smutljivce, razlijepila im dva-tri šamara riječima, oni se ošamutili, samo ih pomela poslije...
I o čemu čovjek onda da piše?
Lijepo mi u životu. Uživam. Putujem. Radim što hoću, kad hoću, s kim hoću.
Sve si namjestila. Radim što volim. Odje... budale. I one dvolične koji drže jezik za zubima kad je pravi trenutak da se izjasne. Ne mogu to. Malo mi naporno. Ne volim ni u filmovima kad jedni drugima nešto prešućuju i uvijek se čudim zašto je to stalno tako. Ono - dramatična scena, ona otvara usta da nešto izusti, ali se predomisli i kaže: "Ništa... Nema veze." Onda sve ode u onu stvar. Tako ljudi žive i u stvarnom životu, jer su ti stvarni životi inspirirali filmske radnje.
E ja neću tako. Hoću da se poznajemo. Hoću da razgovaramo. Hoću da smo iskreni. Ako nismo, nemamo što raditi zajedno. Ima dovoljno fil…

Znaju li ljudi zašto nekoga ili nešto vole?

Susrećem se s mnogim ljudima i čujem njihove razloge za nešto, što im se sviđa ili ne sviđa, koga vole ili ne vole, čujem razloge koje mnogi možda nemaju priliku čuti pa ću sada navesti neke kojih sam se sjetila razmišljajući o ovoj temi.

Sjećam se, jednom sam pitala jednu osobu zašto želi da je savjetuje konkretna osoba, a odgovor je bio da joj je zanimljiva jer imaju iste probleme. Ljudi se vole s nekim poistovijetiti pa ako je još to neka uspješna osoba, a ima iste probleme kao netko drugi, zvuči nekako utješno, zar ne? ;) Možda je utješno, ali nije korisno. No dobro, tko mene pita?! :)

Isto tako, puno puta se ljudi dive nekoj osobi, njenoj mirnoći, zen pristupu svemu što je okružuje, svidi im se biti u društvu te osobe, misle da je njihov mir došao iz tog druženja, a ne mogu razumjeti da osobu zapravo boli briga i inače pa je samo taj osjećaj "zabolimedlačicanalijevompalcu" zapravo privlačan, posebno onima koji su stalno zabrinuti ili su pod osjećajem tjeskobe cijelog d…