Preskoči na glavni sadržaj

Kad nekome smeta što dišete

Moram priznati da mi nije baš jasno kako neki ljudi procijene da im netko ide na živce, da nekoga mrze ili ne vole, da im je netko smetnja u životu, a taj s njima nema nikakvu interakciju, niti im se javlja, niti od njih nešto traži niti sudjeluje u njihovom životu.

Jednom mi jedna osoba sa sto svojih privatnih i poslovnih problema, sudova, kazni i obiteljskih zavrzlama napisala da "moram još raditi na sebi". I to javno, s profila od nećaka. Ne moram spominjati da je to jedina interakcija koju smo imali proteklih dana, uživo ili na društvenim mrežama. Ta zabadala prate sve što radite, ljute se, divljaju, komentiraju u krugu nekih svojih ljudi sve što radite, smišljaju značenja vaših poteza, a puno toga ne razumiju. I stalno se pitaju na koga ste mislili kad nešto kažete ili napišete...

Ne razumiju da svatko ima pravo na svoje mišljenje, život, disanje, prostor po vlastitoj mjeri, no njima upravo to najviše ide na živce. Smeta im kad je netko slobodan, svoj, kad može raditi što poželi, kad smije reći što poželi i nije opterećen s malim stvarima koje su besmislene u širini života. I najvažnije, kad njih ne treba u svom životu...

Dobro, žene znaju ispravljati, govoriti da ste nešto pogrešno napisali, da se ne slažu s vama i slično. Normalna je ta razmjena mišljenja, sve dok ne osjetite onu zlobnu notu, pasivno-agresivni element iz kojeg je jasno da vam traže pogrešku i da im smeta što postojite u ovom okruženju. Ne mogu pogledati sebe, analizirati svoj život, pogledati kako mogu biti sretniji, ali vide što bi netko drugi trebao...

Isto tako, negdje oko ponoći, jedan "jamislila" ozbiljan čovjek me pita zašto sam tako fokusirana na druge ljude u svojim postovima. Morala sam mu objasniti da ja pišem, osvrćem se, ne prozivam nikoga posebno, već analiziram općenite pojave u društvu, a to što se netko prepozna u nekim redovima, to je uvijek do čitatelja. I to uvijek radim u svom dvorištu, na svom zidu, nikad kod drugih... I nikoga ne tjeram da mi dolazi u dvorište... Ja kad se nekad u nečemu prepoznam, pokušavam vidjeti kako to mogu riješiti sama sa sobom, a ne pišem hejterske komentare ispod tuđih postova ili u inbox.
Znam, ovaj je htio "prijateljski" me pozvati na red, uputiti i "pomoći mi", samo me uopće ne poznaje i ne razumije da meni njegova pomoć nije potrebna, a posebno zato što nisam ni nervozna ni živčana. Uživam u pisanju i mene to veseli, raduje, ispunjava. Kad netko u tome vidi neku gorčinu, onda stvarno ne znam iz koje pozicije čita... To ostavljam njima da istraže...

I tako, nekima smeta što pišete i dišete, a ništa im ne radite. Meni ne smeta što takvi misle na mene, evo upisat ću im se u spomenar ako me zatraže. Može i autogram kad se sretnemo, samo pitajte, nije problem... :) :) :)

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zašto si takav prema meni?

Vraćam se iz lijepe večernje šetnje po centru. Ulazim u Gajevu i ugledam par kako prelazi ulicu. Mladi. On ide 2 koraka ispred nje, a ona ide za njim s onim očajem na licu i govori: "Zašto si takav prema meni?" On drsko šuti. Ona govori: "Molim te..., stani!"

Znate za te situacije? Vidjeli ste ili doživjeli?

Došlo mi je da je zaustavim da joj kažem: "Ma bježi glavom bez obzira!" Reci mu: "J... mi se za to kakav si prema meni, ja sam dobra prema sebi!"

Ali, ne zna to ona, još je mlada i misli da će nekoga "namoliti" da je dobar prema njoj i da će jednom zaključiti kako je ona OK.

Odmahnem glavom i nastavim dalje...
Onda se sjetim kada sam se sama pitala zašto je netko nekakav prema meni, da sad ne nabrajam situacije iz prošlosti, od partnerskih odnosa, preko poslovnih situacija ili čuđenja kad ti nije jasno zašto te netko "na pravdi Boga" zaje...

E pa drage mlade žene (i one starije), pronađite snagu u sebi i podsjetite se da…

Priznajem, nisam duhovna

Žurim se naći s mužem za Valentinovo na ručku u restoranu (ne znam smijem li, a obzirom na temu pretprošlog teksta :)) pa će ovaj tekst biti kratak.

Moram priznati uzjogunjenom i unezvijerenom duhovnom narodu da nisam duhovna, nisam prisebna, nisam svjesna, malo sam i tupava, a i ne kužim stvari najbolje.

Dogodi se da napišem nešto, a onda stražari duhovnosti na društvenim mrežama budu ubodeni u guzicu i onda skoče pisati u inbox ili u komentar kako sam nepristojna, osorna, neduhovna, kako ne razumijem duhovne zakone i da sve to ima nekog smisla.

Onda mi govore da mi je niska vibracija, da mi se poremetila frekvencija, da osuđujem, da ne znam što je ljubav i ne kužim da smo svi jedno. Jaoooo, zaboravih dodati još priču o "ogledalu" (površno shvaćeno, naravno) pa sam to sad naknadno dodala u tekst :):)

E braćo mila, jeste dosadni. Je l' vi to neku vojsku regrutirate ili se pojedinačno s duhovnošću borite za koricu kruha? Ako je ovo prvo, smiješni ste, a ako je ovo drugo,…

Vidi joj očurdi

Napisah danas na Fejsu ovo: "Zahvalna što nisam dio onih koji javno zbore da se vole, a i za leđa jedan drugome rane sole..."

I to nije samo fraza, rečenica, poruka, to je moja iskrena zahvalnost što se spasih iz grupe onih koji su neiskreni radi sitnih koristi, pojavljivanja u javnosti, koji će lagati zbog 2-3 nova kontakta ili poveznice s drugim ljudima. Istovremeno, sa strane će govoriti o drugima što god treba, komentirati ljude na nekom čudnom nivou, a onda se bez problema s istima fotografirati zagrljeni i zaljubljenog pogleda... Sve je to život. I komercijala. I borba. I očaj. I frustracija. Sve razumijem, ali ne mora biti tako.
Ljudi pristaju izdati sebe kako ne bi bili "medijski izolirani". To sam čula od jedne žene u stvarno ozbiljnim godinama kad sam je pitala zašto surađuje s osobom koja je otvoreno ucjenjuje za godišnji iznos od valjda 800 kuna. Rekla je da ona mene voli i da smo prijateljice, ali da se boji "medijske blokade" od dotične. I …