Preskoči na glavni sadržaj

Ne znaš ti kakva je ona...

Mnogi ljudi imaju potrebu ocijeniti ili procijeniti druge. To će neki nazvati osvrtanjem na situaciju ili ljude. Neki će reći da imaju pravo na svoje mišljenje ili da samo primjećuju. Neki će reći da nisu negativni već realni... Možda... Jedno je ponekad reći svoje mišljenje, a drugo je to pretvoriti u zanimanje...

Ipak, mnogi su samo usmjereni na to da ispadnu bolji od nekoga tko nešto radi, govori, nudi ili kreira. Žele na svaki lonac staviti poklopac, upozoriti, ponekad čak i "dobronamjerno" usmjeriti, taktizirajući ili udarajući iz svih cijevi. Takvi su obično u publici, ljudi s previše vremena, malo korisnih aktivnosti, ali s predugačkim jezicima, s usporenijim moždanim aktivnostima za korisne poteze.

Oni imaju vremena za gledanje, promatranje, analizu, uspoređivanje, dodavanje, olajavanje, opisivanje i dramatiziranje. Oni ne zaboravljaju. Oni svoj predmet interesa prate godinama i u stanju su nakon 5 godina opisivati situacije koje su se dogodile u prošlosti. Njih ne prolazi ta potreba, jer oni nose taj osjećaj u sebi. Ne otpuštaju, ne oporavljaju se, rane im ne zarastaju. Oni se grebu, češu i kopaju po tim krastama. Kad malo zaraste, oni je grebu i opet otvore krv da mogu komentirati da ih je netko ogrebao po principu: "Znaš li da je ona meni prije 8 godina..."

Meni su najgori oni koji podemone nakon što si ih jednom pristojno odbio, prijateljski zamolio da nešto ne rade, rekao da nemaš potrebu za nečim što ti predlažu i slično. Onda se oni od preljubaznih i "kruhaseneznamnajesti" individua pretvore u ozbiljno bijesne neprijatelje, promatraju te ispod oka, osjećaju kao da si ih ranio nekom strijelom s otrovom koji peče skroz do srca... Oni osmisle uvod, dramu i zaplet, a ti nemaš pojma da se vode neke bitke... Od takvih se možeš spasiti jedino kad pronađu novi predmet "obožavanja" pa bolesnog hejtanja...

Još su mi "posebni" oni koji pojma nemaju o kontekstu napisanog, niti su pročitali s razumijevanjem niti baš puno općenito razumiju, ali su kao tražilica pronašli neku riječ koja im se ne sviđa i onda krenu s drvljem i kamenjem, upozorenjima i savjetima.

To su obično oni koji ne razmišljaju kako bi se oni osjećali da dobiju isti tretman, kako bi reagirali u situaciji napada, besmislenih optužbi ili ružnih, uvredljivih riječi, laži, tračeva, ciničnih komentara, ironičnih opaski ili pasivno-agresivnih uzdaha i kolutanja očima. Ima tu i malo narcizma...
"Narcizam je pojam koji se odnosi na osobinu samoljublja. Označava pretjerano divljenje samom sebi s bahatim ponašanjem i nedostatkom razumijevanja za druge ljude, koje vidi samo kao alat za postizanje vlastitih ciljeva (Wikipedia)"
Njih nije briga. Ne misle kako bi se osjećali da se slično dogodi njihovom djetetu ili dragoj osobi.
Oni misle da su nedodirljivi, posebni i važni. Jedino još ne razumiju da se važni ljudi ne bave tuđim poslovima, već uzduž i poprijeko uživaju u svom životnom igralištu bez ovakvih parazita...

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što je to u ljudima?

Ovih dana trpimo poprilično visoke temperature, a oko nas se puno toga uzburkalo. Nisu valovi, a nisu ni vjetrovi nego događaji koji su ujedinili i razjedinili naciju.
Tu su s jedne strane naši nogometaši, njihov uspjeh i nekima popularni, a nekima ogađeni Thompson. Tu je i Oliver Dragojević, njegov odlazak i ujedinjenje u tuzi.
Kao i inače, bila sam na društvenim mrežama tih dana. Skoro pa nisi mogao pronaći osobu koja nije željela podijeliti dio atmosfere s nogometnog slavlja ili podijeliti tugu oko Oliverovog odlaska. Neki su izvukli i svoje fotografije s njim, neki pronašli neke online, dijelili pjesme, prisjećali se nekih starih dana i svašta nešto. Nisi mogao sjesti skoro ni na jednu terasu da se ne čuje Oliverova pjesma.
Eto. Mi ljudi slavimo početke i rađanja, a tugujemo kad je neki kraj. Slavimo i ekstremne uspjehe... A što je između?

Sve mislim, što je to u ljudima da ne slave život kad se živi, umjesto kad je kraj?
Što je to u ljudima da ne slave svaku aktivnost, umjesto d…

Sve sam rastjerala....

Dobila sam danas pitanje: "Što je s Dnijevnikom? Nedostaje mi!"
I sad ja mislim: "Stvarno, što je s Dnijevnikom?!" Nemam materijala. Rastjerala sam sve smutljivce, razlijepila im dva-tri šamara riječima, oni se ošamutili, samo ih pomela poslije...
I o čemu čovjek onda da piše?
Lijepo mi u životu. Uživam. Putujem. Radim što hoću, kad hoću, s kim hoću.
Sve si namjestila. Radim što volim. Odje... budale. I one dvolične koji drže jezik za zubima kad je pravi trenutak da se izjasne. Ne mogu to. Malo mi naporno. Ne volim ni u filmovima kad jedni drugima nešto prešućuju i uvijek se čudim zašto je to stalno tako. Ono - dramatična scena, ona otvara usta da nešto izusti, ali se predomisli i kaže: "Ništa... Nema veze." Onda sve ode u onu stvar. Tako ljudi žive i u stvarnom životu, jer su ti stvarni životi inspirirali filmske radnje.
E ja neću tako. Hoću da se poznajemo. Hoću da razgovaramo. Hoću da smo iskreni. Ako nismo, nemamo što raditi zajedno. Ima dovoljno fil…

Znaju li ljudi zašto nekoga ili nešto vole?

Susrećem se s mnogim ljudima i čujem njihove razloge za nešto, što im se sviđa ili ne sviđa, koga vole ili ne vole, čujem razloge koje mnogi možda nemaju priliku čuti pa ću sada navesti neke kojih sam se sjetila razmišljajući o ovoj temi.

Sjećam se, jednom sam pitala jednu osobu zašto želi da je savjetuje konkretna osoba, a odgovor je bio da joj je zanimljiva jer imaju iste probleme. Ljudi se vole s nekim poistovijetiti pa ako je još to neka uspješna osoba, a ima iste probleme kao netko drugi, zvuči nekako utješno, zar ne? ;) Možda je utješno, ali nije korisno. No dobro, tko mene pita?! :)

Isto tako, puno puta se ljudi dive nekoj osobi, njenoj mirnoći, zen pristupu svemu što je okružuje, svidi im se biti u društvu te osobe, misle da je njihov mir došao iz tog druženja, a ne mogu razumjeti da osobu zapravo boli briga i inače pa je samo taj osjećaj "zabolimedlačicanalijevompalcu" zapravo privlačan, posebno onima koji su stalno zabrinuti ili su pod osjećajem tjeskobe cijelog d…