Preskoči na glavni sadržaj

Pa nisi morala!

Jeste li osoba koja uvijek misli samo na sebe, razmišljate li samo o tuđoj ugodi ili pokušavate pronaći ravnotežu između svojih i potreba drugih ljudi?

Susretala sam i ljude koji uvijek više misle na sebe. Oni onda imaju osjećaj da drugi oko njih imaju neku mračnu strategiju u kojoj drugi dolaze na red tek kad oni imaju toliko viška da im postaje prelako dati. Posebno su bijesni i s omalovažavanjem gledaju na one koji poznaju "strategiju obostrane koristi". To ih vjerojatno previše dira u ranu sebičnosti i narcisoidnosti, jer svjetlo uvijek smeta onima koji predugo hodaju u mraku.

To su oni ljudi koji pristanu koristiti nešto što im ponudite, rado uživaju određene pogodnosti. Nažalost, kad pomislite da imate neki "blizak odnos" i da oni shvaćaju da ste vi davatelj, a oni primatelji, obično kažu: "Nisi morala ili nisi morao! Mogao sam ja to sam-a!". I to je točno. Vjerojatno su mogli, ali su ipak sami odlučili primati, a ponekad čak i uzimati.

Naravno, onaj koji iskreno daje, neće se opterećivati nezahvalnošću ili protuuslugama. Ako dajemo, važno je da to činimo iz srca, neovisno o reakcijama ovih koji primaju. To bi sve bilo u redu, da ovi sami nemaju potrebu povrijediti ove koji daju. Osjećajući se loše, a ponekad čak i poniženo što primaju, vrlo su grubi prema ovima koji daju. Mogu ih čak i optuživati za davanje u smislu da nisu zadovoljni ponuđenim ili čak lagati da nikad ništa nisu ni primili.

Jednom mi se požalila djevojka kojoj je član obitelji rekao: "A što si ti za nekoga učinila u svom životu?" Istovremeno, ta djevojka je cijeli život puno činila za druge, često zanemarujući sebe. Taj član obitelji je mogao prije zamisliti njenu smrt, nego da ostane bez imovine, ratujući s ostalim nasljednicima. Dok je to izgovarao, nije razmišljao kako će se ona osjećati. Želio je zaštititi sebe.
"Ima ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da će ga izgubiti (Diderot)."
Općenito je mnogim ljudima stalo do materijalnih užitaka i oni će se boriti ne pokazujući osjećaje. Neće im biti važno hoće li nekoga povrijediti, omalovažiti ili rastužiti. Njima je važno da pobijede, imaju, budu važni. U svakom razgovoru žele biti najbolji. Trudit će se pronaći osobe koje će im ugađati ili neće pristati na odnos. Uvijek će željeti zadržati kontrolu i sigurnost, a to čine iz straha od gubitka i osjećaja bespomoćnosti, iako glume nadmoć. Misle da će ih to zaštititi, a ne razumiju da je uvijek najbogatiji onaj koji može davati i davati, bez osjećaja gubitka... Taj osjećaj obilja nije vezan za opipljivo, to je zagrljaj univerzalne ljubavi. To je svjetlo, nada i zalet.

Šteta što neki ne razumiju da sa strahom od gubitka i materijalnim okovima tako letjeti nikad ne možeš...
“Biti zahvalan za sve dobro što imaš u svom životu je temelj sveg izobilja (Tolle)"
Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što je to u ljudima?

Ovih dana trpimo poprilično visoke temperature, a oko nas se puno toga uzburkalo. Nisu valovi, a nisu ni vjetrovi nego događaji koji su ujedinili i razjedinili naciju.
Tu su s jedne strane naši nogometaši, njihov uspjeh i nekima popularni, a nekima ogađeni Thompson. Tu je i Oliver Dragojević, njegov odlazak i ujedinjenje u tuzi.
Kao i inače, bila sam na društvenim mrežama tih dana. Skoro pa nisi mogao pronaći osobu koja nije željela podijeliti dio atmosfere s nogometnog slavlja ili podijeliti tugu oko Oliverovog odlaska. Neki su izvukli i svoje fotografije s njim, neki pronašli neke online, dijelili pjesme, prisjećali se nekih starih dana i svašta nešto. Nisi mogao sjesti skoro ni na jednu terasu da se ne čuje Oliverova pjesma.
Eto. Mi ljudi slavimo početke i rađanja, a tugujemo kad je neki kraj. Slavimo i ekstremne uspjehe... A što je između?

Sve mislim, što je to u ljudima da ne slave život kad se živi, umjesto kad je kraj?
Što je to u ljudima da ne slave svaku aktivnost, umjesto d…

Sve sam rastjerala....

Dobila sam danas pitanje: "Što je s Dnijevnikom? Nedostaje mi!"
I sad ja mislim: "Stvarno, što je s Dnijevnikom?!" Nemam materijala. Rastjerala sam sve smutljivce, razlijepila im dva-tri šamara riječima, oni se ošamutili, samo ih pomela poslije...
I o čemu čovjek onda da piše?
Lijepo mi u životu. Uživam. Putujem. Radim što hoću, kad hoću, s kim hoću.
Sve si namjestila. Radim što volim. Odje... budale. I one dvolične koji drže jezik za zubima kad je pravi trenutak da se izjasne. Ne mogu to. Malo mi naporno. Ne volim ni u filmovima kad jedni drugima nešto prešućuju i uvijek se čudim zašto je to stalno tako. Ono - dramatična scena, ona otvara usta da nešto izusti, ali se predomisli i kaže: "Ništa... Nema veze." Onda sve ode u onu stvar. Tako ljudi žive i u stvarnom životu, jer su ti stvarni životi inspirirali filmske radnje.
E ja neću tako. Hoću da se poznajemo. Hoću da razgovaramo. Hoću da smo iskreni. Ako nismo, nemamo što raditi zajedno. Ima dovoljno fil…

Znaju li ljudi zašto nekoga ili nešto vole?

Susrećem se s mnogim ljudima i čujem njihove razloge za nešto, što im se sviđa ili ne sviđa, koga vole ili ne vole, čujem razloge koje mnogi možda nemaju priliku čuti pa ću sada navesti neke kojih sam se sjetila razmišljajući o ovoj temi.

Sjećam se, jednom sam pitala jednu osobu zašto želi da je savjetuje konkretna osoba, a odgovor je bio da joj je zanimljiva jer imaju iste probleme. Ljudi se vole s nekim poistovijetiti pa ako je još to neka uspješna osoba, a ima iste probleme kao netko drugi, zvuči nekako utješno, zar ne? ;) Možda je utješno, ali nije korisno. No dobro, tko mene pita?! :)

Isto tako, puno puta se ljudi dive nekoj osobi, njenoj mirnoći, zen pristupu svemu što je okružuje, svidi im se biti u društvu te osobe, misle da je njihov mir došao iz tog druženja, a ne mogu razumjeti da osobu zapravo boli briga i inače pa je samo taj osjećaj "zabolimedlačicanalijevompalcu" zapravo privlačan, posebno onima koji su stalno zabrinuti ili su pod osjećajem tjeskobe cijelog d…