Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od veljača, 2018

Namćor

Sve mi je jasno što Balašević pjeva:
"Ne volem  Kad mi gaće uđu di već uđu...  Te što brinu brigu tuđu  Košticu u štrudli od višanja"
Ali jasno mi je i što "volem": - ljude otvorenog srca - pogreške dok ljudi idu prema naprijed - iskrene namjere - pristojne i ljubazne ljude - tople osobe koje vole život - ljude koji vole životinje i brinu o slabijima - nesebične ljude - ljude koji imaju srce, ali i mozak te poveći jezik...

Ali zato:  Ne volim kad mi gaće uđu di već uđu, ni ljude koji tamo žele ući.  Ne volim babe u odjeći djevojčice. Ne zbog odjeće, već zbog zablude što ne razumiju da se ne pomlađuješ haljinom, već sjajem u očima. Ne volim kad se nevješti prave pametni. Oni su najglasniji, a mene od toga bole uši. I nazvala bih to svakako, ali jednostavno mi je to toliko bljakasto da ispljunem prije nego što krenem opisivati... :) Ne volim ove novokomponirane duhovnjake koji na sve moguće načine objašnjavaju kako drugi to nisu. Oni su kao cajke. Pjevaju popularne …

Postojim li ja ako danas nisam na Fejsu?

Sve nešto mislim i razmišljam, postoje li neki ljudi koji nisu na društvenim mrežama?
Oni sigurno ne jedu, ne idu na godišnje odmore, nisu sretni i zadovoljni, nemaju hobije i općenito su jadni... Naravno da je to glupo kad ovako napišem, ali zar neki stvarno ne donose ovakve zaključke o drugima?

Ako nisi stavio 6 fotografija kako ideš na godišnji, vjerojatno ni ne ideš.
Ako nemaš 4 fotke dnevno kako se ljubiš s nekom osobom, vjerojatno i nemaš nikoga ili zapravo niste sretni.
Ako ne slikaš tanjur u restoranu, ni ne znaš kako izgleda meni i sigurno nemaš para za restoran.
Ako ne pokažeš dekolte, vjerojatno si se rodio bez cica.
Ako ne pokažeš da imaš prijateljice u 100 poza, vjerojatno te nitko ne voli i svi bježe od tebe.
Ako ne pokažeš fotku s radionice, ni nemaš radionicu, samo si umišljaš da nešto radiš...

Prije su babe virile s prozora iza zavjese, sad babe vrijebaju po tuđim zidovima. Sreća, ja ih uvijek znam zabaviti, kod mene dođu kao u igraonicu, jer uvijek ima neka nova igr…

Jadan njen muž!

Sigurno ste se našli u situaciji da ljudi procjenjuju koliko je teško vašem djetetu, suprugu ili supruzi, vjerojatno i svekrvi, punici, rođakinji iz petog koljena koja vas sreće na obiteljskim okupljanjima na koja svi tako "rado" idu...

Meni se to događalo. Tko je to obično komentirao? Obično su to oni ljudi koji imaju neku "tematiku" u svom životu koju nisu riješili. Na primjer, u mom slučaju su to žene koje se nisu poslovno ostvarile pa preziru svaki korak neke druge poslovne žene, sugerirajući kako su to neke oštrokondže koje "love" karijeru, a ne vode brigu o štednjaku, hladnjaku, novoj posteljini ili nisu muža počešljale za odlazak na posao.

Drugo, to mogu biti osobe koje baš ne kuže stvari, a osjećaju se manjkavo zbog nečega pa se "uzdižu" komentirajući tuđu situaciju na način da sebe prikažu boljom osobom, kvalitetnijom majkom, suprugom ili općenito nježnim bićem koje poput spužve upija sve što je okružuje jer su one nježne, blage, senzu…

Tko definira vaš pogled na svijet?

Razgovaram s mužem oko nekih trendova na tržištu i imao je izvrstan komentar: "Ma daj, to se skupi 50-200 ljudi koji se stalno vrte u krug i to se onda čini da svi misle isto, a to je samo ista ekipa koja se stalno preslaguje i pojavljuje na istim mjestima"

Pogodio je "u sridu". Zašto dopuštamo da nam neki ljudi kroje pogled na svijet, druženje, poduzetništvo, posao, odnose i slično?

Sjećam se, kad sam radila prije u jednom poduzeću, cijeli moj svijet bili su predivni klijenti (njih nekoliko) i ekipica oko mene gdje smo satima vrtjeli iste priče i iste dileme. Nije bilo ugodno, ali oni su tada definirali moj pogled na svijet dok se nisam "otela kontroli" i prestala gledati na svijet kako mi se nameće.

Isto tako, glume li sve žene u malo zrelijim godinama zanesene djevojčice u haljinicama i zaljubljuju se u kojekakve likove koji im laskaju preko društvenih mreža? Ne. Možda ih ima oko nas u manjini, ali su glasne i slikovite :) Ne polude sve žene u zreloj …

Priznajem, nisam duhovna

Žurim se naći s mužem za Valentinovo na ručku u restoranu (ne znam smijem li, a obzirom na temu pretprošlog teksta :)) pa će ovaj tekst biti kratak.

Moram priznati uzjogunjenom i unezvijerenom duhovnom narodu da nisam duhovna, nisam prisebna, nisam svjesna, malo sam i tupava, a i ne kužim stvari najbolje.

Dogodi se da napišem nešto, a onda stražari duhovnosti na društvenim mrežama budu ubodeni u guzicu i onda skoče pisati u inbox ili u komentar kako sam nepristojna, osorna, neduhovna, kako ne razumijem duhovne zakone i da sve to ima nekog smisla.

Onda mi govore da mi je niska vibracija, da mi se poremetila frekvencija, da osuđujem, da ne znam što je ljubav i ne kužim da smo svi jedno. Jaoooo, zaboravih dodati još priču o "ogledalu" (površno shvaćeno, naravno) pa sam to sad naknadno dodala u tekst :):)

E braćo mila, jeste dosadni. Je l' vi to neku vojsku regrutirate ili se pojedinačno s duhovnošću borite za koricu kruha? Ako je ovo prvo, smiješni ste, a ako je ovo drugo,…

Lagala sam

Danas sam dva i pol sata provela u šetnji i neke stvari odlučila sama sebi priznati.
Jest da sam pomela u svom životu sve ono krupno što mi se nije sviđalo ili što nije vodilo prema onome što mi se sviđa, ali ostali su neki repovi koji su se onako lijepo vukli, taman toliko da skupljaju okolno blato i prašinu. Nisam sebi htjela priznati i sama sam sebi godinama lagala da neke stvari nisu baš onakve kakvima ih ja vidim pa sam bezbroj puta tražila potvrde i kojekakva mišljenja različitih ljudi.  Danas sam lijepo zatvorila tu stranicu za sobom i napokon sama sebi priznala da ipak jasno vidim, jer sam se uvjerila u to barem pet stotina puta. Nezgodno je kad vidiš neke stvari prije nego što se dogode, shvatiš kakve su neke osobe prije nego što odrade to što su planirali, kad sanjaš događaj prije nego što se dogodi i onako "osjećaš" sve oko sebe. To mogu od djetinjstva, a mislim da možemo svi.  Samo nam objasne da neke stvari nisu moguće i da ne postoje, iako svi već govorimo o d…

Hoćeš li se riješiti kilograma?

Interesantno je kako ljudi imaju potrebu drugima dati dijagnozu ili savjet iz čista mira. Padnu s Marsa i kažu vam u lice: "Želiš li se riješiti kilograma?"

Onda, ovisno o tome čime se bave, reći će vam da imaju odličan čaj, savjet iz područja duhovnosti/osobnog razvoja ili neku čarobnu tabletu ili imaju neki salon za uljepšavanje ovog ili onog tipa. Oni detektiraju osobu s viškom kilograma i skoče s pitanjem: "Znaš li da si debela?" Dobro, ne kažu tako, pokušavaju biti umjereni s onim tužnim pogledom punim tzv. razumijevanja.
Eto ne znam, točno sam tebe trebala da mi kažeš kakva je situacija (?!?!?!), ne znam koji broj nosim kad dođem u dućan i jesam li ovaj mjesec tanja ili šira...

Jedino što ne želim su savjeti koje nisam tražila. Ne želim da me ljudi napadaju s bilo kakvim površnim rješenjima, a nisu ušli u dubinu niti znaju podlogu. To je isto kao da vidite kod nekoga vama ružne zavjese na prozoru pa pozvonite na vrata da im kažete da biste vi htjeli da kupe m…

Uzet ću svoje krpice i reći ću kakva si

Postoje neki odrasli ljudi, a nisu se još "izvukli" iz pješčanika.

Oni misle da su borbeni, spremni, poduzetni i veliki, a puno puta ne mogu biti sami sa sobom u miru. Po čemu se to vidi? Moraju imati ekipu za razmjenu sličica, a sličice su u odrasloj i babastoj dobi najčešće tračevi i njihov "doživljaj svijeta i ljudi oko njih".

Ako slučajno odlučite s njima ne imati posla, oni će vam odmah reći da će uzeti svoje krpice, otići s njima i reći Martini i Sandrini da ste jedna odvratna osoba i prava kučka. Neke Martine i Sandrine će jedva dočekati da čuju najnovije tračeve i prihvatiti ove huligane iz pješčanika, kao i njihove krpice.

To traje dok se ne smire strasti i ofucaju tračevi. Onda će nastaviti pljuvati jedni po drugima, jer kad je pokvaren materijal, ne izlazi iz stroja kvalitetna roba. Samo je pitanje vremena... I pitanje je koliko su svjesni što se stvarno događa.

Ako se nekad s nekim odlučite prestati igrati u pješčaniku, dajte im sve krpice koje imate, …

Glupača me pokrala!

Dragi čitatelji i čitateljice, ovaj naslov može biti istina za mnoge poslovne projekte ili privatne odnose. Međutim, neću danas o tome jer vam želim reći nešto drugo.

Upitajte se biste li otvorili ovaj tekst da je naslov drugačiji, na primjer da je tema Kako etično poslovati ili Kako biti fer suradnik? Biste li otvorili ovaj tekst da ne mislite da možda poznajete osobu o kojoj pišem ili se možete prepoznati u nekoj sličnoj situaciji?

Živimo u vremenu kad će ružne vijesti, bombastični naslovi, šareni izlozi ili pretjerivanja privući pažnju. Živimo u vremenu kad će ljudi trošiti vrijeme da analizu drugih umjesto da se usmjere na vlastiti razvoj. Osjećamo da je rješenje u nama, ali opet bismo htjeli mijenjati druge ljude. Mnogi se nadaju da će promijeniti svoj život ili posao kad se promijeni situacija u državi ili regiji. Neki se nadaju da će se njihov slučaj riješiti kad ljudi oko njih budu ljubazniji, bolji, pristojniji ili pravedniji. Neki misle da je situacija nerješiva sve dok živ…

Jeste li iskreni prema sebi?

Mnogi su članci napisani o tome koliko ljudi lažu. Istraživanja pokazuju da ljudi to zaista često rade.

U knjizi Zar bismo vam lagali?, dr. Seager i dr. Mann navode rezultate istraživanja agencije Gallup i lista Daily Telegraph koje je provedeno već davne 1994. godine u Velikoj Britaniji:
24 posto anketiranih kaže da je lagalo barem jednom u zadnja 24 sata75 posto anketiranih kaže da nije lagalo u zadnja 24 sata ili da se ne sjeća8 posto anketiranih kaže da nikad nije lagalo, čak ni u dobroj namjeri31 posto anketiranih smatra da je čulo laž barem jednom u zadnja 24 sata27 posto smatra da vrlo dobro laže.  Autori smatraju da su ovih 8 posto koji tvrde da nikad nisu lagali, zapravo, najveći lažljivci od svih. Novija anketa koju je provelo osiguravajuće društvo Royal & Sun Alliance pokazuje da ljudi možda lakše lažu nego početkom devedesetih godina prošlog stoljeća:
45 posto kaže da je spremno lagati šefu43 posto kaže da mirne duše laže susjedima41 posto priznaje da bi lagalo prijatel…

Smisao života: Što biste radili da imate još malo vremena?

Smrt – kraj ljudskog života u ovom obliku… Mnogi ne žele ni razmišljati o ovoj opciji i to je u redu, treba živjeti život punim plućima i ne razmišljati o kraju… Ipak, jedno je sigurno – svatko tko se rodio, umrijet će jednoga dana. Možda će to biti tek za nekoliko desetljeća ili relativno skoro, tko zna… Mnogi će izaći iz ovog teksta čim pročitaju prve redove, a neki će zastati i razmisliti…

Kad bi ljudi znali da im je uskoro kraj, više bi se okružili bliskim ljudima, više vremena provodili s obitelji, rekli svima da ih vole i obraćali pažnju na sitna zadovoljstva koja čine sreću. Bili bi zahvalni na još jednom danu kojeg su proveli s bližnjima. Sjetili bi se da je loše što nisu više vjerovali sebi i radili ono što ih veseli. Ne bi razmišljali o nevažnim usputnim prepirkama, suludim zahtjevima na poslu ili se živcirali zbog prognoze. Ne bi trošili dan na razgovore s ljudima koji iscrpljuju energiju nego bi se okružili pozitivnim ljudima koji vole život. Sjetili bi se koliko je važno…

Tko su idioti oko vas?

Nije mi baš skroz jasno kako netko uživa imati gmazove u kući ili ribice koje ne može pomaziti, ali poštujem tuđe izbore ako ne štete životinjama i dobro se brinu o njima.

Nije mi baš skroz jasno kako netko uživa u tijelu istog spola, jer ja volim muškarce (dobro, konkretno jednog), ali poštujem tuđe izbore i potrebe sve dok žive u ljubavi.
Nije mi baš jasno kako netko može nekoga gledati u oči i smijati mu se u sebi dok ga uvjerava u nešto potpuno suprotno, ali shvaćam da je to nečiji izbor u kojem osjeća moć koju zapravo nema.
Nije mi baš jasno kako netko može mrziti nekoga zbog vjere ili regionalne pripadnosti, no shvaćam da su neki ljudi naučeni tako i ranjeni na način da time podižu svoju vrijednost kad nemaju ništa drugo.
Nije mi baš skroz jasno zašto netko svaki dan mijenja partnera ili partnericu, ali razumijem da je to neka nespretna potreba za nježnošću i ljubavi koju ne osjećaju u sebi.
Nije mi baš skroz jasno zašto neki imaju potrebu lažno prikazivati svoj život kako bi s…

Što čekate da postanete sretni?

Ovo je jedan prije napisan tekst, ali mislim da svakako zaslužuje svoje mjesto u Dnijevniku... Uživajte u današnjem danu. Ne čekajte sreću. Budite sretni!

Ne čekajte da vam se štogod dogodi da shvatite kako ste jučer bili sretni, a glupi.

I ne samo glupi, već i nezahvalni, shvaćajući da ste zapravo jučer trebali cupkati od zadovoljstva, poskakivati od uživanja u trenutku i veseliti se danu pred vama…

Ne čekajte kakvu nezgodu da shvatite da ste okruženi svim blagom ovoga svijeta ako imate zdravlje i krov nad glavom…

Ne čekajte da nekoga izgubite kako biste pronašli smisao u odnosima i značaj da ste nekome baš vi važni…

Ne čekajte da zaboravite tko ste pod teretom godina i slabosti, da biste se sjetili da ste jednom mogli živjeti punim plućima…

Duboko udahnite, nasmiješite se sebi i sjetite se – kad ste zahvalni, osvojili ste blago kojim možete stvoriti svoj novi svijet u kojem ćete budni i svjesni živjeti svoje snove…"Sreća u ovome životu ovisi manje o tome što vam se događa, a više o …