nedjelja, 11. veljače 2018.

Lagala sam

Danas sam dva i pol sata provela u šetnji i neke stvari odlučila sama sebi priznati.
Jest da sam pomela u svom životu sve ono krupno što mi se nije sviđalo ili što nije vodilo prema onome što mi se sviđa, ali ostali su neki repovi koji su se onako lijepo vukli, taman toliko da skupljaju okolno blato i prašinu.
Nisam sebi htjela priznati i sama sam sebi godinama lagala da neke stvari nisu baš onakve kakvima ih ja vidim pa sam bezbroj puta tražila potvrde i kojekakva mišljenja različitih ljudi. 
Danas sam lijepo zatvorila tu stranicu za sobom i napokon sama sebi priznala da ipak jasno vidim, jer sam se uvjerila u to barem pet stotina puta. Nezgodno je kad vidiš neke stvari prije nego što se dogode, shvatiš kakve su neke osobe prije nego što odrade to što su planirali, kad sanjaš događaj prije nego što se dogodi i onako "osjećaš" sve oko sebe. To mogu od djetinjstva, a mislim da možemo svi. 
Samo nam objasne da neke stvari nisu moguće i da ne postoje, iako svi već govorimo o duhovnosti i životu izvan očitog. Kad se to dogodi, onda zatvaramo oči pred tim...

Evo jedan primjer koji vam može biti zanimljiv. Naime, prije par godina sam se dvoumila u vezi suradnje s jednom osobom. Uvjet za suradnju je bio popriličan angažman, ali meni je stalno nešto bilo sumnjivo. Dogovorila sam se s prijateljicom da ćemo svaka otići na taj sastanak s istom osobom, neovisno jedna o drugoj i donijeti zaključak te poslije razgovarati o tome da usporedimo dojmove. Ja sam otišla na sastanak i on je prošao u najboljem redu, ali mene je svejedno nešto "kopkalo". Tu noć sam sanjala da postoje opasni ljudi koje ne možeš vidjeti normalnim pogledom, već se njihova pripadnost toj "lošoj energiji" može vidjeti samo pregledom zubi. To je bio totalno čudan san, nevezan za svakodnevnicu. Nisam o tome razmišljala, jer intenzivno sanjam od djetinjstva pa je to meni uvijek bilo "normalno". Kad je prijateljica obavila sastanak, čule smo se telefonom i prva stvar koju mi je rekla za spomenutog potencijalnog suradnika je: "Ne znam, ne sviđa mi se, ima nekako čudne zube!". Meni je onda sve bilo jasno. Nisam se odlučila na suradnju i tako sam prekinula kontakt. Tek nakon tri mjeseca sam telefonski razgovarala s kolegom koji je pristao na suradnju i rekao mi je da je potrošio tri mjeseca na aktivnosti oko toga i na kraju projekt nije zaživio, a njegov rad nije bio honoriran.

I bez obzira na sve takve slične "doživljaje", ja opet tražim potvrde, jer ne vjerujem da su neke stvari moguće. I tako sam stalno lagala sebi. Više neću. Hvala intuiciji što nije za sve ove godine odustala od mene.

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Nema komentara:

Objavi komentar