Preskoči na glavni sadržaj

Lagala sam

Danas sam dva i pol sata provela u šetnji i neke stvari odlučila sama sebi priznati.
Jest da sam pomela u svom životu sve ono krupno što mi se nije sviđalo ili što nije vodilo prema onome što mi se sviđa, ali ostali su neki repovi koji su se onako lijepo vukli, taman toliko da skupljaju okolno blato i prašinu.
Nisam sebi htjela priznati i sama sam sebi godinama lagala da neke stvari nisu baš onakve kakvima ih ja vidim pa sam bezbroj puta tražila potvrde i kojekakva mišljenja različitih ljudi. 
Danas sam lijepo zatvorila tu stranicu za sobom i napokon sama sebi priznala da ipak jasno vidim, jer sam se uvjerila u to barem pet stotina puta. Nezgodno je kad vidiš neke stvari prije nego što se dogode, shvatiš kakve su neke osobe prije nego što odrade to što su planirali, kad sanjaš događaj prije nego što se dogodi i onako "osjećaš" sve oko sebe. To mogu od djetinjstva, a mislim da možemo svi. 
Samo nam objasne da neke stvari nisu moguće i da ne postoje, iako svi već govorimo o duhovnosti i životu izvan očitog. Kad se to dogodi, onda zatvaramo oči pred tim...

Evo jedan primjer koji vam može biti zanimljiv. Naime, prije par godina sam se dvoumila u vezi suradnje s jednom osobom. Uvjet za suradnju je bio popriličan angažman, ali meni je stalno nešto bilo sumnjivo. Dogovorila sam se s prijateljicom da ćemo svaka otići na taj sastanak s istom osobom, neovisno jedna o drugoj i donijeti zaključak te poslije razgovarati o tome da usporedimo dojmove. Ja sam otišla na sastanak i on je prošao u najboljem redu, ali mene je svejedno nešto "kopkalo". Tu noć sam sanjala da postoje opasni ljudi koje ne možeš vidjeti normalnim pogledom, već se njihova pripadnost toj "lošoj energiji" može vidjeti samo pregledom zubi. To je bio totalno čudan san, nevezan za svakodnevnicu. Nisam o tome razmišljala, jer intenzivno sanjam od djetinjstva pa je to meni uvijek bilo "normalno". Kad je prijateljica obavila sastanak, čule smo se telefonom i prva stvar koju mi je rekla za spomenutog potencijalnog suradnika je: "Ne znam, ne sviđa mi se, ima nekako čudne zube!". Meni je onda sve bilo jasno. Nisam se odlučila na suradnju i tako sam prekinula kontakt. Tek nakon tri mjeseca sam telefonski razgovarala s kolegom koji je pristao na suradnju i rekao mi je da je potrošio tri mjeseca na aktivnosti oko toga i na kraju projekt nije zaživio, a njegov rad nije bio honoriran.

I bez obzira na sve takve slične "doživljaje", ja opet tražim potvrde, jer ne vjerujem da su neke stvari moguće. I tako sam stalno lagala sebi. Više neću. Hvala intuiciji što nije za sve ove godine odustala od mene.

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Od tebe očekujem...

Bila sam jučer na jednoj lijepoj radionici i spomenuli smo očekivanja. Zaista, koliko mi očekujemo od sebe, a nismo svjesni od kuda je to došlo?

Što vi očekujete od sebe? A od drugih?

Čujem često da mnogi komentiraju tuđe odijevanje i šminku? Trebamo li izgledati kako nam netko drugi kaže? Što je lijepo? Što je prigodno? Što očekuju od vas?

Očekujete li da se svidite ljudima? Da se ukopite pod svaku cijenu? Da pogazite svoje vrijednosti samo radi jednog tuđeg osmijeha i kimanja glavom? Mnogi da.

Znaju li drugi što trebate znati i misliti? Čime se trebate zanimati, koje knjige čitati, u što vjerovati, kako se ponašati?

Naljute li se drugi kad vi ne radite ono što oni od vas očekuju? Kad ne pijete kavu s njima? Kad otkažete neki dogovor? Kad im niste dovoljno često pisali ili ih niste zvali?

Očekujete li vi od sebe da budete savršeni, na razini zadatka, uvijek pripremljeni, sadržajni, u miru s rokovima?

Vjerujete li vi da je ključno biti dobar, ne zamjeriti se ljudima, ostaviti uvijek …

Izvoli slušati i biti ista kao drugi!

Ljudi misle da si drzak ako odlučiš imati svoj film. Nekako je simpatičnije da (po)slušaš druge i budeš isti kao grupa ljudi koja te okružuje. To je sigurnije i toplo je u toj barici. Ako se otmeš kontroli, ljudi će te gledati kao da su ti izrasla 2 roga na glavi, ali ti neće reći da ih vide već će te samo gledati pogledom punim nevjerice i nesvjesnim osjećajem male zavisti jer si se usudio. Možda će ti se lijepo obratiti, ali će istovremeno puno misliti o tebi jer ih to podsjeća na njihov kamenčić u cipeli. Onda će reći sami sebi da nemaju kamenčić, već ti te te glupe rogove i malo će odahnuti... I onda će opet misliti na tebe. Pokušat će pronaći nekoga kome niste simpatični i razveseliti se ako i ti neki drugi misle da nešto s tobom nije u redu. Onda će opet odahnuti, ali neće proći puno vremena dok opet počnu misliti na tebe...  Teško će shvatiti da nije stvar u tebi, već u vlastitom osjećaju da im je koža malo tijesna. I da trebaju nešto učiniti za sebe, a ne ide im ili se ne usu…

Gnjevni promatrači

Jesam, točno sam bezobrazna. Usudim se štošta napisati na svom zidu, na svom blogu, živjeti kako hoću u svoja četiri zida, birati poslove koje ja hoću, družiti se s ljudima koji se meni sviđaju, boraviti u prostoru koji sam sama birala i tako. Bezobraznica, drznica i "lezbijka", neki kažu. Valjda jadni misle da samo lezbijke rade što hoće. Vjerojatno one uz svoje muževe ne smiju ništa ili se ne usude pa računaju da su one koje žive sa ženama bolje prošle... Eeee, čudo jedno! Što sve ljudi neće izmisliti da si olakšaju život!
Volim one koji nikad ništa ne lajkaju na društvenim mrežama niti pišu, ali kad napišeš nešto "što ih ubode u guzicu", onda se odmah jave i napišu što misle, javno ili češće u inbox. Dobro, te više cijenim, jer su barem pokazali da cijelo vrijeme promatraju što se događa, samo su pritajeni kad je lijepo ili kad se slažu.
Gori su mi oni koji nikad ništa ne lajkaju, nikad ništa ne pišu, ali kad ovi koji su "ubodeni u guzicu" napišu nešt…