Preskoči na glavni sadržaj

Mrzim te jer me više ne voliš

Dakle, ja ne znam znaju li ljudi da ne postoji pupčana vrpca među odraslim ljudima?!
Posluješ s nekim, družiš se tu i tamo, povežete se nekako, a onda skužiš da ti to više ne odgovara jer si osobu bolje upoznao ili si se ti promijenio pa ti te okolnosti više nisu ugodne ili tko zna iz kojeg drugog razloga više s nekim ne želiš imati posla... I sve je to normalno i prirodno.... Nekima.

Naime, doživljavala sam tu i tamo da se ljudi jako razbjesne kad ja više ne želim biti u njihovom društvu. Podemone. Uzjebu se. Histeriziraju. Napadaju. Pišu poruke. Zovu s trista brojeva. Šalju poruke mužu. Ne znam. Meni je to malo too much za razinu iznad osnovne škole. Mislim, za normalan zreo nadvijenogehodajući primjerak.

Priznajem da ja nisam najveći zemaljski anđeo kojeg poznajem. Ne tvrdim da sam najnježnije biće koje hoda ovom zemljom i da, u puno slučajeva mi po kratkom postupku potpuno prestaje biti stalo. Jednostavno niti mrzim niti volim, ali neke ljude odlučim ukloniti iz svog života. Jest to malo radikalno i malo ružno kad to učiniš bez objašnjenja, ali ja ne vidim kakvo objašnjenje može pomoći nekome tko je dvoličan ili pomalo nepametan. To su jedina dva razloga koja su meni povod da se prestanem s nekim družiti. Sve druge "varijacije na temu" mogu podnijeti i ne smetaju mi.

Kakvog smisla ima da dvoličnoj i neiskrenoj osobi nešto objašnjavaš? Meni nikakvog.
Kakvog smisla ima da nekome tko baš i ne razumije sve kako treba nešto objašnjavaš? Meni nikakvog.

Dakle, samo takvima ništa ne objašnjavam. Inače se potrudim da odnos ima neki smisao, kao i rastanak. Ljudski odnosi imaju svoje uspone i padove pa i neke faze kad jedni drugima nismo jako zanimljivi. Nekad ljudi imaju neke druge prioritete, neke druge njima zanimljivije ljude za druženje i poslovanje i to mi je ok. Ja s tim nemam problem. Ako se odlučite više ne družiti sa mnom, neću vas mrziti jer prihvaćam tuđe potrebe. I ne morate mi ništa objašnjavati, jer je pravo svake osobe da odluči s kim će dijeliti život.

Kad nekoga tako zamrziš jer te više ne želi, nije li to zapravo znak da si povrijeđen jer ti je osoba uskratila svoje društvo? Ne znam što je gore, da misliš da si toliko važan da se s tobom netko mora družiti ili si toliko opsjednut drugim bićem da ti se razum pomuti ako ta osoba pokaže da si joj ništa. To meni vuče na neki hororac ili okrutniji triler, a to volim samo na platnu. Ne i u svom životu.

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što je to u ljudima?

Ovih dana trpimo poprilično visoke temperature, a oko nas se puno toga uzburkalo. Nisu valovi, a nisu ni vjetrovi nego događaji koji su ujedinili i razjedinili naciju.
Tu su s jedne strane naši nogometaši, njihov uspjeh i nekima popularni, a nekima ogađeni Thompson. Tu je i Oliver Dragojević, njegov odlazak i ujedinjenje u tuzi.
Kao i inače, bila sam na društvenim mrežama tih dana. Skoro pa nisi mogao pronaći osobu koja nije željela podijeliti dio atmosfere s nogometnog slavlja ili podijeliti tugu oko Oliverovog odlaska. Neki su izvukli i svoje fotografije s njim, neki pronašli neke online, dijelili pjesme, prisjećali se nekih starih dana i svašta nešto. Nisi mogao sjesti skoro ni na jednu terasu da se ne čuje Oliverova pjesma.
Eto. Mi ljudi slavimo početke i rađanja, a tugujemo kad je neki kraj. Slavimo i ekstremne uspjehe... A što je između?

Sve mislim, što je to u ljudima da ne slave život kad se živi, umjesto kad je kraj?
Što je to u ljudima da ne slave svaku aktivnost, umjesto d…

Sve sam rastjerala....

Dobila sam danas pitanje: "Što je s Dnijevnikom? Nedostaje mi!"
I sad ja mislim: "Stvarno, što je s Dnijevnikom?!" Nemam materijala. Rastjerala sam sve smutljivce, razlijepila im dva-tri šamara riječima, oni se ošamutili, samo ih pomela poslije...
I o čemu čovjek onda da piše?
Lijepo mi u životu. Uživam. Putujem. Radim što hoću, kad hoću, s kim hoću.
Sve si namjestila. Radim što volim. Odje... budale. I one dvolične koji drže jezik za zubima kad je pravi trenutak da se izjasne. Ne mogu to. Malo mi naporno. Ne volim ni u filmovima kad jedni drugima nešto prešućuju i uvijek se čudim zašto je to stalno tako. Ono - dramatična scena, ona otvara usta da nešto izusti, ali se predomisli i kaže: "Ništa... Nema veze." Onda sve ode u onu stvar. Tako ljudi žive i u stvarnom životu, jer su ti stvarni životi inspirirali filmske radnje.
E ja neću tako. Hoću da se poznajemo. Hoću da razgovaramo. Hoću da smo iskreni. Ako nismo, nemamo što raditi zajedno. Ima dovoljno fil…

Znaju li ljudi zašto nekoga ili nešto vole?

Susrećem se s mnogim ljudima i čujem njihove razloge za nešto, što im se sviđa ili ne sviđa, koga vole ili ne vole, čujem razloge koje mnogi možda nemaju priliku čuti pa ću sada navesti neke kojih sam se sjetila razmišljajući o ovoj temi.

Sjećam se, jednom sam pitala jednu osobu zašto želi da je savjetuje konkretna osoba, a odgovor je bio da joj je zanimljiva jer imaju iste probleme. Ljudi se vole s nekim poistovijetiti pa ako je još to neka uspješna osoba, a ima iste probleme kao netko drugi, zvuči nekako utješno, zar ne? ;) Možda je utješno, ali nije korisno. No dobro, tko mene pita?! :)

Isto tako, puno puta se ljudi dive nekoj osobi, njenoj mirnoći, zen pristupu svemu što je okružuje, svidi im se biti u društvu te osobe, misle da je njihov mir došao iz tog druženja, a ne mogu razumjeti da osobu zapravo boli briga i inače pa je samo taj osjećaj "zabolimedlačicanalijevompalcu" zapravo privlačan, posebno onima koji su stalno zabrinuti ili su pod osjećajem tjeskobe cijelog d…