Preskoči na glavni sadržaj

Što mi je najviše pomoglo u poslu?

Ovo pitanje zvuči jednostavno, ali odgovor nimalo nije. Mogli bismo sad tu navesti nekoliko poslovnih pristupa i strategija koje se smatraju učinkovitima ili jednostavno reći da je naš put takav kakav je i da su svi događaji, kao i akteri bili sastavni dio putovanja koji nas je doveo do točke u kojoj smo danas. I sve je to točno i mogli bismo zahvaliti svima koji su nam pomogli i odmogli :)

Međutim, ja ne bih bila ja da malo ne prokopam po onome o čemu mnogi i ne govore kad je riječ o uspjehu i rezultatima. 

U prošlosti su mi često govorili da sam radoholičarka i neumorna osoba. Nije se puno promijenilo ni danas, ali malo ljudi zna da uvijek spavam barem 8 sati, da sjedim doma i kuckam ovo na svojoj radnoj stolici dok mi iza leđa mirno spava pas. Nekima izgleda kao da trčim na sve strane isplaženog jezika i pokušavam uhvatiti korak s obvezama. To jednostavno nije tako. Jest da se povremeno uvučem u neke situacije gdje izgubim energiju, no takvih "poslova" se uvijek na vrijeme riješim ili ih umanjim kako bih mogla više gledati u zelenilo, čitati knjige, pisati knjige i sve ono što ti donese činjenica da si sebe stavio na prvo mjesto. "To je meni moja borba dala", volim ja reći često... 

E sad, kako je to moguće, kako čovjek može napraviti više stvari istovremeno, a da sve izgleda kao nepregledan broj obveza izvan okvira prosječnog čovjeka?

Ja jednostavno ne čekam u redovima za slavu. 
Ne gubim vrijeme da ljudi vide koliko sam kvalitetna i vrijedna, jer to mnogi ne mogu shvatiti ni da stave dvostruke naočale. Ne vidi "slijepac" nešto izvan svog dosega... 
Ne borim se s vjetrenjačama jer ne želim gubiti energiju na gluposti. 
Izbjegavam alapače u širokom krugu i naglašavam da ne želim imati ništa ni s polualapačama koje trčkaraju okolo i govore "Nije da tračam, ali..." 
Nadmudrivanje bilo koje vrste ne podnosim. Dokazati nikome ništa ne želim, jer znam da se to ne može.
Okrenem se od zlica i morona. 
Preskočim očajnike vrlo brzo (ali sam se znala navući na plačuće molbe i nasanjkati kao nitko). Sada od očajnika bježim, jer je stupanj demonštine koji se u njima probudi kad ne želiš napraviti nešto što oni žele od tebe, malo previše za moj ukus. 
I tako ja idem dalje. Kad tako hodaš, uvijek imaš vremena za sebe i prave ljude. To je moj izbor.

Voli vas vaša po(s)lovnjača

PS: Ako želite saznati što je meni još pomoglo u poslu, kao i odgovore 11 uspješnih govornika na konferenciji, vidimo se 19. travnja 2018. godine: link na više informacija

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što je to u ljudima?

Ovih dana trpimo poprilično visoke temperature, a oko nas se puno toga uzburkalo. Nisu valovi, a nisu ni vjetrovi nego događaji koji su ujedinili i razjedinili naciju.
Tu su s jedne strane naši nogometaši, njihov uspjeh i nekima popularni, a nekima ogađeni Thompson. Tu je i Oliver Dragojević, njegov odlazak i ujedinjenje u tuzi.
Kao i inače, bila sam na društvenim mrežama tih dana. Skoro pa nisi mogao pronaći osobu koja nije željela podijeliti dio atmosfere s nogometnog slavlja ili podijeliti tugu oko Oliverovog odlaska. Neki su izvukli i svoje fotografije s njim, neki pronašli neke online, dijelili pjesme, prisjećali se nekih starih dana i svašta nešto. Nisi mogao sjesti skoro ni na jednu terasu da se ne čuje Oliverova pjesma.
Eto. Mi ljudi slavimo početke i rađanja, a tugujemo kad je neki kraj. Slavimo i ekstremne uspjehe... A što je između?

Sve mislim, što je to u ljudima da ne slave život kad se živi, umjesto kad je kraj?
Što je to u ljudima da ne slave svaku aktivnost, umjesto d…

Sve sam rastjerala....

Dobila sam danas pitanje: "Što je s Dnijevnikom? Nedostaje mi!"
I sad ja mislim: "Stvarno, što je s Dnijevnikom?!" Nemam materijala. Rastjerala sam sve smutljivce, razlijepila im dva-tri šamara riječima, oni se ošamutili, samo ih pomela poslije...
I o čemu čovjek onda da piše?
Lijepo mi u životu. Uživam. Putujem. Radim što hoću, kad hoću, s kim hoću.
Sve si namjestila. Radim što volim. Odje... budale. I one dvolične koji drže jezik za zubima kad je pravi trenutak da se izjasne. Ne mogu to. Malo mi naporno. Ne volim ni u filmovima kad jedni drugima nešto prešućuju i uvijek se čudim zašto je to stalno tako. Ono - dramatična scena, ona otvara usta da nešto izusti, ali se predomisli i kaže: "Ništa... Nema veze." Onda sve ode u onu stvar. Tako ljudi žive i u stvarnom životu, jer su ti stvarni životi inspirirali filmske radnje.
E ja neću tako. Hoću da se poznajemo. Hoću da razgovaramo. Hoću da smo iskreni. Ako nismo, nemamo što raditi zajedno. Ima dovoljno fil…

Znaju li ljudi zašto nekoga ili nešto vole?

Susrećem se s mnogim ljudima i čujem njihove razloge za nešto, što im se sviđa ili ne sviđa, koga vole ili ne vole, čujem razloge koje mnogi možda nemaju priliku čuti pa ću sada navesti neke kojih sam se sjetila razmišljajući o ovoj temi.

Sjećam se, jednom sam pitala jednu osobu zašto želi da je savjetuje konkretna osoba, a odgovor je bio da joj je zanimljiva jer imaju iste probleme. Ljudi se vole s nekim poistovijetiti pa ako je još to neka uspješna osoba, a ima iste probleme kao netko drugi, zvuči nekako utješno, zar ne? ;) Možda je utješno, ali nije korisno. No dobro, tko mene pita?! :)

Isto tako, puno puta se ljudi dive nekoj osobi, njenoj mirnoći, zen pristupu svemu što je okružuje, svidi im se biti u društvu te osobe, misle da je njihov mir došao iz tog druženja, a ne mogu razumjeti da osobu zapravo boli briga i inače pa je samo taj osjećaj "zabolimedlačicanalijevompalcu" zapravo privlačan, posebno onima koji su stalno zabrinuti ili su pod osjećajem tjeskobe cijelog d…