Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od travanj, 2018

Koga nema, bez njega se može...

Sreća pa sam davno shvatila da sam nebitna. Jedino me malo nasmiju ovi ljudi koji misle da su strašno bitni, jer na primjer imaju 200 pratitelja koji hodaju za njima što god oni rade ili im ljudi govore kako su lijepi i pametni. Neki žive za aplauz, žive da masu, žive da susjedima pokažu svoj stil života, da raja vidi kako je njima lijepo.... Njima je najgore kad nema publike. Svi mi u nekoj fazi života mislimo da je važno što drugi misle... Roditelji, učitelji, susjedi, rodbina... Onda skužiš da ti nitko ne plaća račune i da svakoga boli briga kad ležiš s temperaturom u krevetu... Onda isto tako shvatiš da imaš sebe i još pokoju dragu osobu kojoj je više ili manje stalo. I onda se lijepo oslobodiš. I živiš, dišeš, uživaš na svoj račun i u svojim okolnostima.

Mnogi koji još uvijek brinu što će drugi reći, isto tako vole promatrati i gledati ljude koji uživaju u publici. Oni njih pobožno prate i žive njihove živote, zaboravljajući da su svoj u međuvremenu stavili na pauzu. Gledaju kak…

Gledaj svoja posla!

Točno bih pomislila da sam skroz neprilagođena ovom društvu, okruženju, vrijednostima i potrebama, da svakodnevno ne nailazim na ljude koji isto traže poštene odnose, vjerodostojnost, autentičnost, neku fer igru i sinergiju.

Ipak, s vremena na vrijeme učinim nešto skakućući kao čarobna vila, nadajući se da nas je ipak više, da postoji više ljudi koji zaista razumiju značaj optimizma, doprinosa, zajedništva i različitosti.

Onda se ja zaletim ovnovski u tu cijelu priču jer želim da se intenzivira davanje, da ljudi imaju priliku vidjeti kako izgleda svjetlija slika društva, da se podsjetimo da smo svi prvo ljudi pa ono što nam piše na posjetnicama. I tako ja svaki put onako uzmem zamah i pomislim: "Valjda je od ove godine društvo postalo zrelije i mudrije pa će neke stvari biti puno bolje nego kad sam prije..."
Nažalost, nismo puno mudriji, samo su neki lukaviji... Nismo se puno promijenili, samo su neki postali fleksibilniji... Nismo puno napredovali, samo su se neki bolje sn…

Zar stvarno mislite da poznajete ljude?

Čast intuitivnim pojedincima, ali moje je iskustvo da mnogi uopće ne poznaju ljude. Misle da znaju, čak su uvjereni da točno osjete što ovi misle i kakve su im emocije u nekom trenutku, ali daleko je to od onoga što je istina. Osim toga, neki ljudi su "lakši" za čitanje, a neke možete studirati stotinu godina i kako ona šala kaže: "Nećete diplomirati!" :)

Mogu to jednostavno na svom primjeru objasniti. Iz mojih objava na društvenim mrežama mnogi su "predviđali", "gatali" kako se osjećam i imam li lošiju ili bolju fazu u životu. Međutim, jedina je istina da ja nikad, ali nikad ne pišem kad se ne osjećam dobro, odnosno kad sam ljuta ili frustrirana. Svi moji tekstovi su nastali kad sam bila poprilično u miru sama sa sobom ili sam bila jako zadovoljna, odnosno kad sam potpuno riješila to o čemu pišem. U tim tekstovima je bilo osvrtanja na prošlost, sadašnjost, ironije, smijeha, neke drskosti, dosta metafore i svašta nešto, a sve s ciljem da tekst …

Cijene li svi ljudi servirano i osvojeno bez napora?

Prema količini objava na Facebooku, mogla sam barem 5 knjiga napisati (ali nije da nisam i pisala :)). Objave su sadržavale savjete, stvarne crtice iz života, neke šale, pomalo vrckavih osvrta, ironičnih opisa određenih pojava i svašta nešto što je u meni u tom trenutku bilo zanimljivo ili s čim sam se susrela u danu.

Međutim, nekako se ljudi naviknu da pročitaju koju rečenicu, pronađu nešto čemu će se nasmijati, a neki o čemu će tračati na dosadnim kavama na kojima nemaju što drugo izgovoriti... Bilo je prepisivanja, objave mojih statusa na PowerPoint prezentacijama (bez navođenja autora), uklopljenih u tuđe članke i svašta nešto. Nisam se baš osvrtala jer sam znala da mogu napisati još 300 puta više. Uvijek mi je pisanje išlo i s tim nisam imala problema. Jasno je da onome tko nema svojih ideja bolje ide prepisivanje, samo mi se ne da uopće o tome pisati... Oni su dovoljno tužni da mi nije ni smiješno niti se mogu ironično osvrnuti na to.

Ne moram ni nabrajati broj onih koji su me …

Samo napiši da si sretna

Nešto gledam - uživo jedno, na papiru drugo, na društvenim mrežama nešto treće, a iza leđa četvrto...
Jeste li vi skužili tu glumačku sposobnost nekih pojedinaca? Meni je sve žao što na Akademiju primaju tako malo ljudi i što je tolika borba da se upadne, kad neki imaju silan trening iz tog područja :) Žao mi da im uzalud propadne tolika satnica ;)

Nekako u zadnje vrijeme gledam kako se ljudi uživo razlikuju dosta od onoga što pišu na društvenim mrežama i kako izgledaju njihove fotografije. Uvjerila sam se puno puta da nisu uvijek neugodni oni koji su borbeni i strastveni u pisanju, kao i da nisu ugodni oni koji svaki dan objavljuju fotografije cvijeća i lijep red bijelih zubića.

Nekako ovi koji nešto pokušavaju poručiti, znaju biti vrckavi, znaju malčice i biti na granici dobrog ukusa da kažu ono što su zamislili, a neki onako, žive život iz bajke, beru leptire :)) u slobodno vrijeme i lijepe ih sebi na čelo, a kad se malo zadubiš u ono kako funkcioniraju, malo te bude strah da nema…

Zvanje, stanje i sranje

Kunem se da se i meni neki ljudi ne sviđaju i skroz mi je u redu da biramo svoje društvo i okruženje.
Naravno, automatski prihvaćam da se i ja drugim ljudima ne moram svidjeti, a mnogi od vas znate da se i ne trudim previše to promijeniti. Nekad i namjerno provociram jer znam da je to za više dobro ili neku pozitivnu promjenu pa podmetnem svoja "nejaka pleća" za tu namjenu. Neki razumiju što radim, a neki baš i ne pa se čude i govore da sam prilično zlonamjerna ili "osoba koja ne zna oprostiti". Na to se nasmijem i idem dalje, jer oni pojma nemaju znam li ja oprostiti ili ne znam, već ih to tješi da se osjećaju bolje pronalazeći drugima neke "poteškoće u razvoju". Da sam na takve gledala već bih davno zaglavila sa svojim poslovima, svojim životom i svojim pravilima. Kako su me nekad takve stvari i mučile, jako dobro znam koliko sam se promijenila i jednostavno uz zabavu zezam one koji se nalijepe na glupost kao dijete na lizalicu. I onda što ću, ako mi j…

Dosta mi vas je!

Razgovaramo nešto neobavezno. I spomenemo nekako biseksualce. Osoba počne govoriti s izbuljenim očima, pomalo pljuckajući od užasa i kaže: "Znam ja vas takve!" Naravno, ja koja sam hetero, pitam kakve to takve... Kaže: "Vas tolerantne... Dosta mi je takvih... i molim te prestani o tome!"
I onda se upitaš gdje je mjesto toleranciji, a gdje nije...
Ima li mjesta toleranciji za one koji napadaju drugačije, neke koji imaju svoj pogled na svijet i nikoga ne diraju.
Ima li mjesta toleranciji za one koji napadaju nekoga samo zato što nije iz istog kvarta, grada ili države?
Ima li mjesta toleranciji za one koji ne podnose one koji drže životinje u kući?
Ima li mjesta toleranciji za one koji druge vrijeđaju zato što ne poste kad je "red"?
Ima li mjesta toleranciji za one kojima se ne sviđa tuđi naglasak?
Ima li mjesta toleranciji za one koji drugima gledaju u tanjur ili novčanik?
Ima li mjesta toleranciji za one koji su licemjerni i zlonamjerni, a hodaju svijetom…

Kvartovski dućan

Danas mi se dogodila zanimljiva situacija. Dođoh na sastanak pogledati nešto što nije bilo dostupno, iako sam unaprijed imala potvrđen termin i sve dogovoreno. Dobih informaciju da mogu doći drugi put kad god mi odgovara da vidim. Rekoh da nemam ni vremena ni volje dolaziti drugi put pa ćemo to morati nekako drugačije riješiti. Činjenica je da se može dogoditi da jednostavno ne razmišljamo unaprijed i da svatko može imati takve propuste, ali isto tako, meni je neobičan stupanj ležernosti kako ti ljudi to priopće, kao da nije do njih... Naravno, ne da mi se zbog gluposti uzrujavati i znam da u životu ima i većih sranja pa navratih u kvartovski dućan da kupim vodu za radionice.
Tamo situacija kao u ratnim devedesetim. Svega i svačega tamo ima nabacano. Kupih jagode, ali nisu imali cijenu pa je blagajnica išla "tamo negdje iza" ljutiti se na drugu smjenu jer nisu odradili posao do kraja. Ta ista je nekom susjedu iz kvarta spašavala budžet, tražeći jeftinije tijesto i svježi si…

3 mjeseca

Evo 3 mjeseca se družimo na ovom blogu. I nekako mi je drago da se poklopilo da 3 mjeseca nosi 33.000 prikaza. Hvala vam svima koji pratite, čitate, smijete se i komentirate.
E sad, malo sam se opet odmarala u Sv. Martinu, ali ovaj put nije bilo nesanice kao kad se "rađao" naslov ovog bloga na istom mjestu, već sam spavala kao beba. Manje sam čitala, manje mislila, manje planirala. Više sam odmarala, spavala i plivala. Jest da me malo boli donji dio leđa i išla sam na kinesku i tajlandsku masažu da probam to riješiti pa ćemo vidjeti kakvi su rezultati. Pri tome sam se sjetila kako ovi "duhovni pojedinci" točno znaju od čega vam je nešto, zašto ste to dobili ili niste dobili, kako stvari stoje i što s vama nije u redu u nekom trenutku. Nekako mi samo nije jasno kako nikad ne znaju što s njima nije u redu i kako da to riješe.  Zato mi je fora bila ova Tajlanđanka. Izgazila me, istegla, bila je ljubazna i nikakve prognoze nije davala, kao ni dijagnozu. Odradila žena …