Preskoči na glavni sadržaj

Cijene li svi ljudi servirano i osvojeno bez napora?

Prema količini objava na Facebooku, mogla sam barem 5 knjiga napisati (ali nije da nisam i pisala :)). Objave su sadržavale savjete, stvarne crtice iz života, neke šale, pomalo vrckavih osvrta, ironičnih opisa određenih pojava i svašta nešto što je u meni u tom trenutku bilo zanimljivo ili s čim sam se susrela u danu.

Međutim, nekako se ljudi naviknu da pročitaju koju rečenicu, pronađu nešto čemu će se nasmijati, a neki o čemu će tračati na dosadnim kavama na kojima nemaju što drugo izgovoriti... Bilo je prepisivanja, objave mojih statusa na PowerPoint prezentacijama (bez navođenja autora), uklopljenih u tuđe članke i svašta nešto. Nisam se baš osvrtala jer sam znala da mogu napisati još 300 puta više. Uvijek mi je pisanje išlo i s tim nisam imala problema. Jasno je da onome tko nema svojih ideja bolje ide prepisivanje, samo mi se ne da uopće o tome pisati... Oni su dovoljno tužni da mi nije ni smiješno niti se mogu ironično osvrnuti na to.

Ne moram ni nabrajati broj onih koji su me u inbox pitali što se događa kad pročitaju neki status, ne shvaćajući da ja samo pišem, da moj zid nije dnevnik (pa je zato kao ironija i nastao ovaj Dnijevnik)...

Međutim, najviše su me zabavljali kiseli osmijesi kolega i navodnih prijatelja kada bismo se našli u društvu i netko bi rekao kako imam fantastične statuse i da se smiju gdje god ih čitaju dok ih drugi ljudi gledaju. Onaj kiseli osmijeh u limun tonu mi je uvijek bio fora. To je ono kad vidite kako netko drugi ne uživa dok vas netko drugi hvali. Takvih limunskih lica sam se nagledala, ali i to mi je žao, jer ako osjećaš nervozu dok nekoga drugog hvale, težak je to život pa se nisam ni na to ironično osvrtala. Dovoljno im je tijesno u vlastitoj koži dok misle: "Zašto ja nemam više uspjeha?"

I tako, gledam ja sve to, pronađu ti ljudi 100 mana kad si izložen. Najlakše se sakriti iza svih i komentirati kao ona dvojka iz Muppet Show-a... Nalaktiš se na prozor pa malo viriš i pljuneš ako ti se ne sviđa ono što vidiš. Nema veze što ne kužiš da si se naguzio i ne mičeš se nigdje, već ti se jezik otegao od trkeljanja o drugim ljudima koji prolaze i boli ih ona stvar za tebe.

I tako, odlučih ja završiti novu knjigu Kako zarađivati od onoga što volimo pa udaljih svoje besplatne savjete i osvrte s Facebooka. Nije da mi nedostaje... Imam sve što mi je potrebno. Ionako neki ljudi misle da manje vrijedi ono što im je servirano, a nisu se pomučili da to dobiju. Ili barem platili... Zato je korisno gledati svoja posla... I ići naprijed, što ja upravo činim...

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što je to u ljudima?

Ovih dana trpimo poprilično visoke temperature, a oko nas se puno toga uzburkalo. Nisu valovi, a nisu ni vjetrovi nego događaji koji su ujedinili i razjedinili naciju.
Tu su s jedne strane naši nogometaši, njihov uspjeh i nekima popularni, a nekima ogađeni Thompson. Tu je i Oliver Dragojević, njegov odlazak i ujedinjenje u tuzi.
Kao i inače, bila sam na društvenim mrežama tih dana. Skoro pa nisi mogao pronaći osobu koja nije željela podijeliti dio atmosfere s nogometnog slavlja ili podijeliti tugu oko Oliverovog odlaska. Neki su izvukli i svoje fotografije s njim, neki pronašli neke online, dijelili pjesme, prisjećali se nekih starih dana i svašta nešto. Nisi mogao sjesti skoro ni na jednu terasu da se ne čuje Oliverova pjesma.
Eto. Mi ljudi slavimo početke i rađanja, a tugujemo kad je neki kraj. Slavimo i ekstremne uspjehe... A što je između?

Sve mislim, što je to u ljudima da ne slave život kad se živi, umjesto kad je kraj?
Što je to u ljudima da ne slave svaku aktivnost, umjesto d…

Sve sam rastjerala....

Dobila sam danas pitanje: "Što je s Dnijevnikom? Nedostaje mi!"
I sad ja mislim: "Stvarno, što je s Dnijevnikom?!" Nemam materijala. Rastjerala sam sve smutljivce, razlijepila im dva-tri šamara riječima, oni se ošamutili, samo ih pomela poslije...
I o čemu čovjek onda da piše?
Lijepo mi u životu. Uživam. Putujem. Radim što hoću, kad hoću, s kim hoću.
Sve si namjestila. Radim što volim. Odje... budale. I one dvolične koji drže jezik za zubima kad je pravi trenutak da se izjasne. Ne mogu to. Malo mi naporno. Ne volim ni u filmovima kad jedni drugima nešto prešućuju i uvijek se čudim zašto je to stalno tako. Ono - dramatična scena, ona otvara usta da nešto izusti, ali se predomisli i kaže: "Ništa... Nema veze." Onda sve ode u onu stvar. Tako ljudi žive i u stvarnom životu, jer su ti stvarni životi inspirirali filmske radnje.
E ja neću tako. Hoću da se poznajemo. Hoću da razgovaramo. Hoću da smo iskreni. Ako nismo, nemamo što raditi zajedno. Ima dovoljno fil…

Znaju li ljudi zašto nekoga ili nešto vole?

Susrećem se s mnogim ljudima i čujem njihove razloge za nešto, što im se sviđa ili ne sviđa, koga vole ili ne vole, čujem razloge koje mnogi možda nemaju priliku čuti pa ću sada navesti neke kojih sam se sjetila razmišljajući o ovoj temi.

Sjećam se, jednom sam pitala jednu osobu zašto želi da je savjetuje konkretna osoba, a odgovor je bio da joj je zanimljiva jer imaju iste probleme. Ljudi se vole s nekim poistovijetiti pa ako je još to neka uspješna osoba, a ima iste probleme kao netko drugi, zvuči nekako utješno, zar ne? ;) Možda je utješno, ali nije korisno. No dobro, tko mene pita?! :)

Isto tako, puno puta se ljudi dive nekoj osobi, njenoj mirnoći, zen pristupu svemu što je okružuje, svidi im se biti u društvu te osobe, misle da je njihov mir došao iz tog druženja, a ne mogu razumjeti da osobu zapravo boli briga i inače pa je samo taj osjećaj "zabolimedlačicanalijevompalcu" zapravo privlačan, posebno onima koji su stalno zabrinuti ili su pod osjećajem tjeskobe cijelog d…