Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od svibanj, 2018

Prijatelji koji "nas žale" kad smo nesretni...

Svatko od nas je doživio da se požali nekome u vezi situacije u kojoj se našao... I tako, dok je to trajalo, ta neka osoba je suosjećala, a onda shvatite da ona to ne zaboravlja, da vas voli podsjećati na to čak i kad vi zaboravite i napravite korak dalje... Voli se "vratiti" na staru priču, poslati kakav sms u kojem se pita kako ste ili kaže kako joj je teško što ona sad uživa, a vama nije dobro. Možda je to i istina, ali je li to lijepo i dobro?
Je li u redu voljeti nekoga kad mu je loše, a istovremeno kad je sretan smatrati da laže ili da glumata? Ili se jednostavno uvrijediti jer je osoba našla odličan način da funkcionira na svom životnom putu? Jesu li ta mjerkanja i usporedbe zdrave?
Sjetite se kakvi su vam prijatelji i kako vas vole? Vole li kad ste sretni pa su još sretniji zbog vas nego vi dok ne shvatite koliko vam je dobro? Ili vas vole tješiti i eto ih odmah ako vam se nešto zakomplicira, a kad vam je dobro pobjegnu na kilometar? To su oni koji vas gledaju tužni…

Jako sam negativna...

Dakle obožavam, ali obožavam kad čujem kako je netko tko govori otvoreno i direktno jaaaaaaako negativan. Negativan je i onaj koji neće baš zažmiriti na gluposti i koji uspije sagledati situaciju iz svih kuteva... Da, bila sam to 100 puta. Direktna, jasna, pogodila u sridu... Kad te to žulja, najlakše je reći da to nije u skladu s optimizmom i idealiziranjem stvarnosti i okruženja oko nas.
Činjenica je da je ljepše na život gledati s povjerenjem i vjerom, no ovi koji stalno sve prezentiraju s crvenom mašnicom, daleko su od toga. Jedno je odlučiti vidjeti nešto dobro u svakoj situaciji (koja ne mora uvijek biti ugodna), a drugo je zatvarati oči i praviti se da nešto ne postoji, nabaciti osmijeh i praviti se lud.
Tako meni više od nekoliko puta rekoše da sam negativna. Najčešće to govore oni koji se smješkaju i trepuckaju okicama dok su ljudi u blizini, a čim odu preokrenu sve kao da osmijeha nikad nije ni bilo. Često čujem da ljudi kažu za nekoga da je jako pozitivna osoba. Nažalost, …

Imam jednu (samo?!) lošu naviku...

Nešto danas razmišljam što bih mogla napisati na blogu. Tu i tamo netko očekuje nešto novo, a neki ponekad zabunom zalutaju na ove redove.
Dok sam pekla zlatne šampinjone na tavi bez ulja i gledala kako se susjed pogrešno parkirao i ostavio auto na istom mjestu mjesecima, zauzimajući 2 mjesta, sjetih se kako imam jednu "lošu" naviku koja mnoge živcira.
Naime, kad god mi netko stane na žulj ili se potrudi dokazati da sam nekakva, uroti se ili pokuša grupirati kako bi ostvario neke nečasne namjere, ja se uvijek distanciram, uhvatim zalet, odskočim i postanem još bolja... Nekako mi je to uvijek išlo. Uvijek sam se snalazila na način da sam iz kojekakvih klopki izlazila kao pobjednik, bolja, uspješnija i više svoja. Odvratna navika. Užasno iritantna.
Ne znam, morala sam vam to prijaviti. Da me ne žulja više, da znate i vi :) :)  Izbacih to ih sebe, sad mi je lakše... A ovi neka mi oproste što se ne dam, što ću, kad mi lako ide :)

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Kontinentalna tračerska hobotnica

Mi ljudi govorimo o nečemu ili nekome, ali ima tu i neke razlike između trača i komentara. Trač je prenošenje informacija u izmijenjenom ili dopunjenom obliku nakićen osobnim stavovima, frustracijama i osvrtima ovisno o svijesti pojedinca.
Razlikuje se kad nešto komentirate pa isto to možete ponoviti pred bilo kim drugim jer stojite iza onoga što ste rekli ili je to varijanta šuškanja iza leđa s tko zna kakvim namjerama.
Ne postoji osoba koja se neće osvrnuti na nešto u društvu što joj se sviđa ili ne sviđa, ali promotrite samo namjere ljudi. Događa se da imate vrlo iskrene namjere i otvorene karte, ali ovi koji nemaju, čitaju nešto između redova dok govorite pa prenose dalje ono što nije ni izrečeno ni napisano. I to mi se događalo, kao i svima... Najgore je kad se ljudi krenu udruživati po principu tračanja druge osobe koja ni na koji način nije uključena u njihov život. Mene su najviše uvijek tračali oni od kojih sam se svjesno i svojom voljom udaljila i onda ni na koji način nisa…

Niste mobilni toalet!

Neki ste možda uspjeli vidjeti moje live javljanje na Facebooku. Tamo se u komentare "navalio" neki lik koji se onako pomalo nepristojno osvrnuo da to kako govorim, po njemu nedovoljno konkretno.
E sad, naravno da na društvenim mrežama postoje oni neki ljudi koji vole svoje sranje navaliti drugim ljudima gdje god se nalaze i što god radili. Međutim, niste toalet da primate svakakva sranja u svoj život pa da si dopustite da vas posere svaki lik ili likuša kojoj padne na pamet. Nekako, narod smo koji voli udijeliti pokoji hejtersko-luzerski komentar gdje god stigne. Sve neki fantastični stručnjaci na sve strane... A što se samo naslušam komentara i "savjeta" koje su drugi dobili od ljudi koji s kojima su okruženi u vezi posla. Dakle, ja ne znam od kuda oni čupaju takve ideje, ali rekla bih da je to samo otpad s kojim ne znaju što će pa ga istovare onome tko je izložen ili tko želi slušati ili tko je pasivan pa na sve pristaje. I još mi je čudnije kad se navale oni s…

Ona je ljuta na mene

Čitam neke svoje objave na Fejsu iz 2015. i pronađoh ovu:

"Nekad je ljudima lakše prihvatiti da si ljut na njih nego da "mrtav hladan" ne želiš s njima imati posla. Jer ako misle da je druga strana ljuta, onda ta strana "kao" ima problem. Teško je prihvatiti da nekome jednostavno nisi zanimljiv ni da se bavi ljutnjom. Obično to dolazi od osoba koje žele biti glavne pa makar da imaju reći da je netko ljut na njih. Biti svjestan da se svi drugi ne okreću oko našeg života je dosta važna pretpostavka osobnog razvoja. Neki je preskoče, jer ih "važnost" drži za ruku..."
Točno to vrijedi i danas... Ne vrte se tuđi životi oko našeg. Oni se mogu ispreplesti ili dotaknuti pa onda razdvojiti ili ići paralelno bez dodirivanja. Teško je onima koji misle da je njihov život mjera za tuđi, a njihovo shvaćanje mjera za stvarnost.

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Bježite od onih koji vole da ih se vrijeđa

Nečeg sam se danas sjetila nakon dosta vremena od kada sam se distancirala od ljudi koji dopuštaju da ih drugi vrijeđaju pa i dalje žele biti u društvu s njima, jer misle da im to nekako koristi...

Naime, sjetih se jedne situacije u kojoj je osoba javno ne baš lijepo opisala jednog člana obitelji svoje tzv. prijateljice. Ta osoba je bila vidljiva na obiteljskoj fotografiji i to nije bilo prvi put da se tako osvrnula na izgled te osobe. Poslije, bez ikakvih problema, ova prijateljica je i dalje nastojala biti u društvu ove "opisivačice", ali ne samo to, već je nekako pokušavala prikazati i kako su jako dobre, objavljujući srčeka, cvjetiće i ostale zgodne sličice diveći se njihovom prijateljstvu koje je bazirano očito na nekoj koristi ili varijanti da je "dobro fotografirati se s nekima".

Oni koji su verbalni zlostavljači, neka dalje ne čitaju ovaj tekst, jer je njima u interesu družiti se s ovima koji trpe ovo i još se onako mutavo smješkaju na fotografijama diveći…

Poznajete li prave ljude?

Ništa ja ne razumijem...

Danas sam se, iz ne znam kojeg razloga, sjetila svog obroka na Faksu u Kefi... Kako nisam jela meso ni jaja, obično sam naručivala pommes frites, senf i jogurt. Uvijek mi je bilo smiješno kako su me pitali gdje da mi stave senf... Pa logično je na tanjur, neće ga staviti na jogurt, ali uvijek je išlo to pitanje...

U prošlu subotu odem u poštu odnijeti neke kuverte i gospođa na blagajni me pita: "Zar vaša firma radi i subotom?" Kažem ja da radim kad treba i nikako mi nije jasno kako me to pita, kao da nitko živ ne radi subotom.

Isto tako, jednom davno sam naručila malu pizzu 4 sira i dodatno vrhnje za one krajeve, a konobar mi govori da to ne ide zajedno i da mi ne bi preporučio. Ma ne bih ni ja sebi preporučila zbog kalorija, ali da on ne želi prodati dodatak, to mi nije jasno... :)

Uđem u L'Occitane da kupim prijateljici poklon za NG i hoću uzeti onaj miris za prostor sa štapićima, ali me prodavačica dosta "intenzivno" uvjerava da neće funkcionirati ako ne ku…

(Ne)zahvalnost

Da pitate ljude na cesti jesu li zahvalni, već bi kao papige govorili da jesu. Mnogi bi rekli da to čine svaku večer prije spavanja, jer se već "naveliko" na seminarima govori koliko je to važno pa su mnogi krenuli pisati vlastite dnevnike zahvalnosti ili barem samo počeli pa o tome mjesecima pripovijedali...

No, jesmo li zahvalan narod? Vidite li to na svakom koraku? Zahvalni ljudi su ljubazni, pristojni, iskreni... Mnogi će pomisliti da su to oni koji idu svijetom mašući zastavom zahvalnosti i vičući kao oni koji otkupljuju sekundarne sirovine po selima, što na razglas objavljuju da su u blizini i da su to BAŠ oni...

Lako je reći da si zahvalan, objaviti pokoju fotografiju s leptirom na cvijetu i reći da živiš za male stvari... Onako, sve ti je na mjestu i zahvalan si na svemu što te okružuje... Hm. Je li to baš tako ili je zahvalnost postala jedna od onih ofucanih riječi kao i autentičnost, duhovnost, coaching....? (nastavite niz).

Ne znam. Nije mi to nekako nešto za sta…