Preskoči na glavni sadržaj

Bježite od onih koji vole da ih se vrijeđa

Nečeg sam se danas sjetila nakon dosta vremena od kada sam se distancirala od ljudi koji dopuštaju da ih drugi vrijeđaju pa i dalje žele biti u društvu s njima, jer misle da im to nekako koristi...

Naime, sjetih se jedne situacije u kojoj je osoba javno ne baš lijepo opisala jednog člana obitelji svoje tzv. prijateljice. Ta osoba je bila vidljiva na obiteljskoj fotografiji i to nije bilo prvi put da se tako osvrnula na izgled te osobe. Poslije, bez ikakvih problema, ova prijateljica je i dalje nastojala biti u društvu ove "opisivačice", ali ne samo to, već je nekako pokušavala prikazati i kako su jako dobre, objavljujući srčeka, cvjetiće i ostale zgodne sličice diveći se njihovom prijateljstvu koje je bazirano očito na nekoj koristi ili varijanti da je "dobro fotografirati se s nekima".

Oni koji su verbalni zlostavljači, neka dalje ne čitaju ovaj tekst, jer je njima u interesu družiti se s ovima koji trpe ovo i još se onako mutavo smješkaju na fotografijama diveći se svojim "zlostavljačima", slaveći prijateljstvo na društvenim mrežama, iskazujući podršku na sve strane... Meni osobno ne pada na pamet boraviti s ljudima koji ne znaju biti pristojni i koji imaju potrebu drugima stvarati neku vrstu neugode pred drugima.
Međutim, ne mogu se načuditi ovima koji vole da im netko govori ružno, da im govori koliko su "nisko pali", gdje su u nekim životnim situacijama i slično. Meni to, nažalost, sliči na onu djecu koju su ismijavali u školi ili u krugu obitelji pa su navikli na takav tretman, slaveći ove koji na njih istresaju "svoje smeće".

Radije ću se maknuti nego biti s takvima. Oni ne razumiju lijepo. U lijepom oni pronađu problem. Kad njih netko šikanira i govori im nešto što nije baš ugodno, onda se ne osjećaju baš dobro, ali slave ljude koji im to rade. Onda se ja isključim iz te družine. I nekad mi je bilo žao što si ovi to dopuste, ali sad sve mislim da im treba takva škola pa neka trpe dok misle da su jadni. Neki ljudi se vole "školovati "tako cijeli život. Ne bih da ih ja izvlačim sa sata, da zbog mene markiraju svoju dozu tuđe jezičine... :)

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

  1. Da li se to odnosi i na ljude koji na poslu trpe vrijeđanja i maltretiranja od strane kolega i/ili nadređenog?
    Jer ne razumijem ljude koji ostaju na takvom radnom mjestu, braneći se izgovorima "ni drugdhe nije bolje", "ovdje bar znam na ćemu sam" itd.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nažalost, odnosi se i na taj slučaj. U slučaju "prijatelja", ponekad ljudi misle da je dobro s nekim ostati dobar ili biti u nečijem društvu za svaki slučaj (iz različitih razloga), no u poslu to još dodatno objašnjavaju egzistencijalnim razlozima, što daje još jedan povod da to trpe. Kad im se dogodi nešto lijepo ili im netko pomogne, obično se obruše na "spasitelja". Zato narod kaže: "Pomozi sirotu na svoju sramotu".

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Od tebe očekujem...

Bila sam jučer na jednoj lijepoj radionici i spomenuli smo očekivanja. Zaista, koliko mi očekujemo od sebe, a nismo svjesni od kuda je to došlo?

Što vi očekujete od sebe? A od drugih?

Čujem često da mnogi komentiraju tuđe odijevanje i šminku? Trebamo li izgledati kako nam netko drugi kaže? Što je lijepo? Što je prigodno? Što očekuju od vas?

Očekujete li da se svidite ljudima? Da se ukopite pod svaku cijenu? Da pogazite svoje vrijednosti samo radi jednog tuđeg osmijeha i kimanja glavom? Mnogi da.

Znaju li drugi što trebate znati i misliti? Čime se trebate zanimati, koje knjige čitati, u što vjerovati, kako se ponašati?

Naljute li se drugi kad vi ne radite ono što oni od vas očekuju? Kad ne pijete kavu s njima? Kad otkažete neki dogovor? Kad im niste dovoljno često pisali ili ih niste zvali?

Očekujete li vi od sebe da budete savršeni, na razini zadatka, uvijek pripremljeni, sadržajni, u miru s rokovima?

Vjerujete li vi da je ključno biti dobar, ne zamjeriti se ljudima, ostaviti uvijek …

Izvoli slušati i biti ista kao drugi!

Ljudi misle da si drzak ako odlučiš imati svoj film. Nekako je simpatičnije da (po)slušaš druge i budeš isti kao grupa ljudi koja te okružuje. To je sigurnije i toplo je u toj barici. Ako se otmeš kontroli, ljudi će te gledati kao da su ti izrasla 2 roga na glavi, ali ti neće reći da ih vide već će te samo gledati pogledom punim nevjerice i nesvjesnim osjećajem male zavisti jer si se usudio. Možda će ti se lijepo obratiti, ali će istovremeno puno misliti o tebi jer ih to podsjeća na njihov kamenčić u cipeli. Onda će reći sami sebi da nemaju kamenčić, već ti te te glupe rogove i malo će odahnuti... I onda će opet misliti na tebe. Pokušat će pronaći nekoga kome niste simpatični i razveseliti se ako i ti neki drugi misle da nešto s tobom nije u redu. Onda će opet odahnuti, ali neće proći puno vremena dok opet počnu misliti na tebe...  Teško će shvatiti da nije stvar u tebi, već u vlastitom osjećaju da im je koža malo tijesna. I da trebaju nešto učiniti za sebe, a ne ide im ili se ne usu…

Gnjevni promatrači

Jesam, točno sam bezobrazna. Usudim se štošta napisati na svom zidu, na svom blogu, živjeti kako hoću u svoja četiri zida, birati poslove koje ja hoću, družiti se s ljudima koji se meni sviđaju, boraviti u prostoru koji sam sama birala i tako. Bezobraznica, drznica i "lezbijka", neki kažu. Valjda jadni misle da samo lezbijke rade što hoće. Vjerojatno one uz svoje muževe ne smiju ništa ili se ne usude pa računaju da su one koje žive sa ženama bolje prošle... Eeee, čudo jedno! Što sve ljudi neće izmisliti da si olakšaju život!
Volim one koji nikad ništa ne lajkaju na društvenim mrežama niti pišu, ali kad napišeš nešto "što ih ubode u guzicu", onda se odmah jave i napišu što misle, javno ili češće u inbox. Dobro, te više cijenim, jer su barem pokazali da cijelo vrijeme promatraju što se događa, samo su pritajeni kad je lijepo ili kad se slažu.
Gori su mi oni koji nikad ništa ne lajkaju, nikad ništa ne pišu, ali kad ovi koji su "ubodeni u guzicu" napišu nešt…