Preskoči na glavni sadržaj

Ništa ja ne razumijem...

Danas sam se, iz ne znam kojeg razloga, sjetila svog obroka na Faksu u Kefi... Kako nisam jela meso ni jaja, obično sam naručivala pommes frites, senf i jogurt. Uvijek mi je bilo smiješno kako su me pitali gdje da mi stave senf... Pa logično je na tanjur, neće ga staviti na jogurt, ali uvijek je išlo to pitanje...

U prošlu subotu odem u poštu odnijeti neke kuverte i gospođa na blagajni me pita: "Zar vaša firma radi i subotom?" Kažem ja da radim kad treba i nikako mi nije jasno kako me to pita, kao da nitko živ ne radi subotom.

Isto tako, jednom davno sam naručila malu pizzu 4 sira i dodatno vrhnje za one krajeve, a konobar mi govori da to ne ide zajedno i da mi ne bi preporučio. Ma ne bih ni ja sebi preporučila zbog kalorija, ali da on ne želi prodati dodatak, to mi nije jasno... :)

Uđem u L'Occitane da kupim prijateljici poklon za NG i hoću uzeti onaj miris za prostor sa štapićima, ali me prodavačica dosta "intenzivno" uvjerava da neće funkcionirati ako ne kupim dodatni difuzor. Kažem joj ja da neću difuzor jer je to za poklon, da ću samo uzeti taj miris i štapiće jer ne znam hoće li osoba to poslije kupovati i dopunjavati ili će jednokratno koristiti iz postojeće ambalaže. Objašnjavala je ona i objašnjavala dosta uznemireno da to ne ide tako i da trebam kupiti oboje... Izađoh bez ičega... Parfem za dom je oko 120 kuna, difuzor oko 150 kuna, a štapići oko 25 kuna. Upravo zato kod njih nikad ne mogu ostati dugo u dućanu. Nekako su mi malo pretjerano prodajno usmjereni... A volim taj brand.

Isto tako, neki u mom poslu neće mrdnuti prstom ako nemaju neku korist od ponuđenog, financijsku ili promotivnu. Neće se pretrgnuti radi dobrobiti, radi nekih viših vrijednosti ili sinergije. I dobro, to je njihova odluka, no još više me čudi što gledaju ispod oka one koji ne funkcioniraju tako i još izmišljaju razloge zašto to neki čine...

Svijet je lopta šarena. Ja ništa ne razumijem. Ali dobro, i bolje mi je tako... :) I baš mi je dobro, tako mi i treba :)

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Od tebe očekujem...

Bila sam jučer na jednoj lijepoj radionici i spomenuli smo očekivanja. Zaista, koliko mi očekujemo od sebe, a nismo svjesni od kuda je to došlo?

Što vi očekujete od sebe? A od drugih?

Čujem često da mnogi komentiraju tuđe odijevanje i šminku? Trebamo li izgledati kako nam netko drugi kaže? Što je lijepo? Što je prigodno? Što očekuju od vas?

Očekujete li da se svidite ljudima? Da se ukopite pod svaku cijenu? Da pogazite svoje vrijednosti samo radi jednog tuđeg osmijeha i kimanja glavom? Mnogi da.

Znaju li drugi što trebate znati i misliti? Čime se trebate zanimati, koje knjige čitati, u što vjerovati, kako se ponašati?

Naljute li se drugi kad vi ne radite ono što oni od vas očekuju? Kad ne pijete kavu s njima? Kad otkažete neki dogovor? Kad im niste dovoljno često pisali ili ih niste zvali?

Očekujete li vi od sebe da budete savršeni, na razini zadatka, uvijek pripremljeni, sadržajni, u miru s rokovima?

Vjerujete li vi da je ključno biti dobar, ne zamjeriti se ljudima, ostaviti uvijek …

Izvoli slušati i biti ista kao drugi!

Ljudi misle da si drzak ako odlučiš imati svoj film. Nekako je simpatičnije da (po)slušaš druge i budeš isti kao grupa ljudi koja te okružuje. To je sigurnije i toplo je u toj barici. Ako se otmeš kontroli, ljudi će te gledati kao da su ti izrasla 2 roga na glavi, ali ti neće reći da ih vide već će te samo gledati pogledom punim nevjerice i nesvjesnim osjećajem male zavisti jer si se usudio. Možda će ti se lijepo obratiti, ali će istovremeno puno misliti o tebi jer ih to podsjeća na njihov kamenčić u cipeli. Onda će reći sami sebi da nemaju kamenčić, već ti te te glupe rogove i malo će odahnuti... I onda će opet misliti na tebe. Pokušat će pronaći nekoga kome niste simpatični i razveseliti se ako i ti neki drugi misle da nešto s tobom nije u redu. Onda će opet odahnuti, ali neće proći puno vremena dok opet počnu misliti na tebe...  Teško će shvatiti da nije stvar u tebi, već u vlastitom osjećaju da im je koža malo tijesna. I da trebaju nešto učiniti za sebe, a ne ide im ili se ne usu…

Gnjevni promatrači

Jesam, točno sam bezobrazna. Usudim se štošta napisati na svom zidu, na svom blogu, živjeti kako hoću u svoja četiri zida, birati poslove koje ja hoću, družiti se s ljudima koji se meni sviđaju, boraviti u prostoru koji sam sama birala i tako. Bezobraznica, drznica i "lezbijka", neki kažu. Valjda jadni misle da samo lezbijke rade što hoće. Vjerojatno one uz svoje muževe ne smiju ništa ili se ne usude pa računaju da su one koje žive sa ženama bolje prošle... Eeee, čudo jedno! Što sve ljudi neće izmisliti da si olakšaju život!
Volim one koji nikad ništa ne lajkaju na društvenim mrežama niti pišu, ali kad napišeš nešto "što ih ubode u guzicu", onda se odmah jave i napišu što misle, javno ili češće u inbox. Dobro, te više cijenim, jer su barem pokazali da cijelo vrijeme promatraju što se događa, samo su pritajeni kad je lijepo ili kad se slažu.
Gori su mi oni koji nikad ništa ne lajkaju, nikad ništa ne pišu, ali kad ovi koji su "ubodeni u guzicu" napišu nešt…