Preskoči na glavni sadržaj

Prijatelji koji "nas žale" kad smo nesretni...

Svatko od nas je doživio da se požali nekome u vezi situacije u kojoj se našao... I tako, dok je to trajalo, ta neka osoba je suosjećala, a onda shvatite da ona to ne zaboravlja, da vas voli podsjećati na to čak i kad vi zaboravite i napravite korak dalje... Voli se "vratiti" na staru priču, poslati kakav sms u kojem se pita kako ste ili kaže kako joj je teško što ona sad uživa, a vama nije dobro. Možda je to i istina, ali je li to lijepo i dobro?
Je li u redu voljeti nekoga kad mu je loše, a istovremeno kad je sretan smatrati da laže ili da glumata? Ili se jednostavno uvrijediti jer je osoba našla odličan način da funkcionira na svom životnom putu? Jesu li ta mjerkanja i usporedbe zdrave?
Sjetite se kakvi su vam prijatelji i kako vas vole? Vole li kad ste sretni pa su još sretniji zbog vas nego vi dok ne shvatite koliko vam je dobro? Ili vas vole tješiti i eto ih odmah ako vam se nešto zakomplicira, a kad vam je dobro pobjegnu na kilometar? To su oni koji vas gledaju tužnim pogledom i "kao sve razumiju" i žao im je jako zbog vas, umjesto da vas trgnu i kažu da možete sve što hoćete i da imate pravo biti bolje.
Naravno, ima tu nešto i do nas... Uvijek se pitajte i kakvi ste vi te što možete napraviti da budete bolja osoba... Oprostite i očistite što možete, ali klonite se ljudi koji "vole" tj. najbolje komuniciraju kad vam nije dobro pa se uvijek nađu u blizini... Upravo zato se i kaže da je najbolje ljudima ne govoriti o svojim problemima. Jedne jednostavno nije briga, a drugima će biti drago...

Ja volim kad je drugima dobro i kad osjetim da im je bolje bez mene jer ne postaju bolji ljudi zbog toga što rade to što rade kad sam ja u blizini, ja se sklonim. Nekako je ta udaljenost taman da svi dođu sebi i provjere kako im je. Sreća, potvrdilo mi se da su odluke bile jako ispravne, što i vama svima želim! <3

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Od tebe očekujem...

Bila sam jučer na jednoj lijepoj radionici i spomenuli smo očekivanja. Zaista, koliko mi očekujemo od sebe, a nismo svjesni od kuda je to došlo?

Što vi očekujete od sebe? A od drugih?

Čujem često da mnogi komentiraju tuđe odijevanje i šminku? Trebamo li izgledati kako nam netko drugi kaže? Što je lijepo? Što je prigodno? Što očekuju od vas?

Očekujete li da se svidite ljudima? Da se ukopite pod svaku cijenu? Da pogazite svoje vrijednosti samo radi jednog tuđeg osmijeha i kimanja glavom? Mnogi da.

Znaju li drugi što trebate znati i misliti? Čime se trebate zanimati, koje knjige čitati, u što vjerovati, kako se ponašati?

Naljute li se drugi kad vi ne radite ono što oni od vas očekuju? Kad ne pijete kavu s njima? Kad otkažete neki dogovor? Kad im niste dovoljno često pisali ili ih niste zvali?

Očekujete li vi od sebe da budete savršeni, na razini zadatka, uvijek pripremljeni, sadržajni, u miru s rokovima?

Vjerujete li vi da je ključno biti dobar, ne zamjeriti se ljudima, ostaviti uvijek …

Izvoli slušati i biti ista kao drugi!

Ljudi misle da si drzak ako odlučiš imati svoj film. Nekako je simpatičnije da (po)slušaš druge i budeš isti kao grupa ljudi koja te okružuje. To je sigurnije i toplo je u toj barici. Ako se otmeš kontroli, ljudi će te gledati kao da su ti izrasla 2 roga na glavi, ali ti neće reći da ih vide već će te samo gledati pogledom punim nevjerice i nesvjesnim osjećajem male zavisti jer si se usudio. Možda će ti se lijepo obratiti, ali će istovremeno puno misliti o tebi jer ih to podsjeća na njihov kamenčić u cipeli. Onda će reći sami sebi da nemaju kamenčić, već ti te te glupe rogove i malo će odahnuti... I onda će opet misliti na tebe. Pokušat će pronaći nekoga kome niste simpatični i razveseliti se ako i ti neki drugi misle da nešto s tobom nije u redu. Onda će opet odahnuti, ali neće proći puno vremena dok opet počnu misliti na tebe...  Teško će shvatiti da nije stvar u tebi, već u vlastitom osjećaju da im je koža malo tijesna. I da trebaju nešto učiniti za sebe, a ne ide im ili se ne usu…

Gnjevni promatrači

Jesam, točno sam bezobrazna. Usudim se štošta napisati na svom zidu, na svom blogu, živjeti kako hoću u svoja četiri zida, birati poslove koje ja hoću, družiti se s ljudima koji se meni sviđaju, boraviti u prostoru koji sam sama birala i tako. Bezobraznica, drznica i "lezbijka", neki kažu. Valjda jadni misle da samo lezbijke rade što hoće. Vjerojatno one uz svoje muževe ne smiju ništa ili se ne usude pa računaju da su one koje žive sa ženama bolje prošle... Eeee, čudo jedno! Što sve ljudi neće izmisliti da si olakšaju život!
Volim one koji nikad ništa ne lajkaju na društvenim mrežama niti pišu, ali kad napišeš nešto "što ih ubode u guzicu", onda se odmah jave i napišu što misle, javno ili češće u inbox. Dobro, te više cijenim, jer su barem pokazali da cijelo vrijeme promatraju što se događa, samo su pritajeni kad je lijepo ili kad se slažu.
Gori su mi oni koji nikad ništa ne lajkaju, nikad ništa ne pišu, ali kad ovi koji su "ubodeni u guzicu" napišu nešt…