Preskoči na glavni sadržaj

Omiljeni sport: živciranje "važnih" ljudi

Evo me opet. Nalazim se na "mjestu zločina", odnosno mjestu gdje se jedne besane noći rodio Dnijevnik... I dobila sam inspiraciju da se javim nakon skoro 2 mjeseca. Da, nisam pisala kroz cijeli rujan, a zadnji tekst je objavljen sredinom kolovoza 2018. Do ovog trenutka blog Dnijevnik je imao 40.500 pregleda.

Zašto nisam pisala? Prvo, nisam imala nekih tema s kojima bih mogla naživcirati "važne ljude". Mnoge od njih sam već dotaknula na društvenim mrežama pa mi se zapravo nije ni dalo... Trudila sam se malo i odmoriti, a pisala sam i knjigu koju ću valjda za koji dan završiti.

Kad kažem da volim živcirati "važne ljude", naravno, ne mislim da su oni stvarno važni. Mislim da su malo umišljeni oko nekih elemenata koji čine njihov život. I čini im se da su zbog toga veliki ili veći od drugih. Istovremeno, ne razumiju da su se opasno vezali za tu sliku i da kada bi ta ista nestala ili se istopila (a događa se to u životu... ;)), ne bi bili baš mirni s novom situacijom.
Čim ljudi izgube vrijednost kad im se izmakne stolac, kune, funkcija, izgled, zdravlje ili netko drag iz njihovog života, više nema te "veličine". Postanu olupine, jer kad nešto jako napušeš, ponaša se kao balon... Leti. Međutim, niti jedan balon ne leti vječno. Napuhane stvari se uvijek ispušu. Ofucaju, ostare, umru.
Zezala sam se prije par dana na Facebooku kad sam napisala da djeca pokazuju guzice, odrasli novčanice, a jadničci oboje... Upravo je to tako. Jadno je kad si velik. Misliš da je to vječno i strah te to izgubiti. Živiš u strahu, tjeskobi i u očekivanju jer u dubini znaš da nije vječno. Malo se zabaviš, zapjevaš, zaplešeš, pojedeš nešto dobro i otputuješ, poljubiš neke usne više ili manje, kupiš 5 haljina, ali na kraju znaš da nije vječno. Eto. Zato ja volim živcirati "važne ljude" jer ih pokušavam usmjeriti i na njih same umjesto vanjske elemente s kojima grade sliku o sebi. Ako ništa drugo, pokrenut će se nešto u njima zato što su ljuti i zato što ih ovo "ubode u guzicu". I ta ljutnja je nešto. Otvori novu stranicu u njihovom životu, makar često zatvori stranicu na kojoj sam ja. I to mi je drago. Nema potrebe da budemo zajedno, ako nismo napravljeni od istog materijala. Velika je to razlika. Oni su važni, a ja sam nevažan čovjek. Zato sam sretna, mirna i svoja. I zato mi je super ona rečenica koja se često vrti po društvenim mrežama: "Odlično sam, tako mi i treba!"

Živjeli vi meni nevažni ljudi, mirni u svojoj koži.
Živjeli i vi važni. Samo nisam sigurna koliko ste mirni nakon što ste ovo pročitali :)

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Od tebe očekujem...

Bila sam jučer na jednoj lijepoj radionici i spomenuli smo očekivanja. Zaista, koliko mi očekujemo od sebe, a nismo svjesni od kuda je to došlo?

Što vi očekujete od sebe? A od drugih?

Čujem često da mnogi komentiraju tuđe odijevanje i šminku? Trebamo li izgledati kako nam netko drugi kaže? Što je lijepo? Što je prigodno? Što očekuju od vas?

Očekujete li da se svidite ljudima? Da se ukopite pod svaku cijenu? Da pogazite svoje vrijednosti samo radi jednog tuđeg osmijeha i kimanja glavom? Mnogi da.

Znaju li drugi što trebate znati i misliti? Čime se trebate zanimati, koje knjige čitati, u što vjerovati, kako se ponašati?

Naljute li se drugi kad vi ne radite ono što oni od vas očekuju? Kad ne pijete kavu s njima? Kad otkažete neki dogovor? Kad im niste dovoljno često pisali ili ih niste zvali?

Očekujete li vi od sebe da budete savršeni, na razini zadatka, uvijek pripremljeni, sadržajni, u miru s rokovima?

Vjerujete li vi da je ključno biti dobar, ne zamjeriti se ljudima, ostaviti uvijek …

Izvoli slušati i biti ista kao drugi!

Ljudi misle da si drzak ako odlučiš imati svoj film. Nekako je simpatičnije da (po)slušaš druge i budeš isti kao grupa ljudi koja te okružuje. To je sigurnije i toplo je u toj barici. Ako se otmeš kontroli, ljudi će te gledati kao da su ti izrasla 2 roga na glavi, ali ti neće reći da ih vide već će te samo gledati pogledom punim nevjerice i nesvjesnim osjećajem male zavisti jer si se usudio. Možda će ti se lijepo obratiti, ali će istovremeno puno misliti o tebi jer ih to podsjeća na njihov kamenčić u cipeli. Onda će reći sami sebi da nemaju kamenčić, već ti te te glupe rogove i malo će odahnuti... I onda će opet misliti na tebe. Pokušat će pronaći nekoga kome niste simpatični i razveseliti se ako i ti neki drugi misle da nešto s tobom nije u redu. Onda će opet odahnuti, ali neće proći puno vremena dok opet počnu misliti na tebe...  Teško će shvatiti da nije stvar u tebi, već u vlastitom osjećaju da im je koža malo tijesna. I da trebaju nešto učiniti za sebe, a ne ide im ili se ne usu…

Gnjevni promatrači

Jesam, točno sam bezobrazna. Usudim se štošta napisati na svom zidu, na svom blogu, živjeti kako hoću u svoja četiri zida, birati poslove koje ja hoću, družiti se s ljudima koji se meni sviđaju, boraviti u prostoru koji sam sama birala i tako. Bezobraznica, drznica i "lezbijka", neki kažu. Valjda jadni misle da samo lezbijke rade što hoće. Vjerojatno one uz svoje muževe ne smiju ništa ili se ne usude pa računaju da su one koje žive sa ženama bolje prošle... Eeee, čudo jedno! Što sve ljudi neće izmisliti da si olakšaju život!
Volim one koji nikad ništa ne lajkaju na društvenim mrežama niti pišu, ali kad napišeš nešto "što ih ubode u guzicu", onda se odmah jave i napišu što misle, javno ili češće u inbox. Dobro, te više cijenim, jer su barem pokazali da cijelo vrijeme promatraju što se događa, samo su pritajeni kad je lijepo ili kad se slažu.
Gori su mi oni koji nikad ništa ne lajkaju, nikad ništa ne pišu, ali kad ovi koji su "ubodeni u guzicu" napišu nešt…