Preskoči na glavni sadržaj

Omiljeni sport: živciranje "važnih" ljudi

Evo me opet. Nalazim se na "mjestu zločina", odnosno mjestu gdje se jedne besane noći rodio Dnijevnik... I dobila sam inspiraciju da se javim nakon skoro 2 mjeseca. Da, nisam pisala kroz cijeli rujan, a zadnji tekst je objavljen sredinom kolovoza 2018. Do ovog trenutka blog Dnijevnik je imao 40.500 pregleda.

Zašto nisam pisala? Prvo, nisam imala nekih tema s kojima bih mogla naživcirati "važne ljude". Mnoge od njih sam već dotaknula na društvenim mrežama pa mi se zapravo nije ni dalo... Trudila sam se malo i odmoriti, a pisala sam i knjigu koju ću valjda za koji dan završiti.

Kad kažem da volim živcirati "važne ljude", naravno, ne mislim da su oni stvarno važni. Mislim da su malo umišljeni oko nekih elemenata koji čine njihov život. I čini im se da su zbog toga veliki ili veći od drugih. Istovremeno, ne razumiju da su se opasno vezali za tu sliku i da kada bi ta ista nestala ili se istopila (a događa se to u životu... ;)), ne bi bili baš mirni s novom situacijom.
Čim ljudi izgube vrijednost kad im se izmakne stolac, kune, funkcija, izgled, zdravlje ili netko drag iz njihovog života, više nema te "veličine". Postanu olupine, jer kad nešto jako napušeš, ponaša se kao balon... Leti. Međutim, niti jedan balon ne leti vječno. Napuhane stvari se uvijek ispušu. Ofucaju, ostare, umru.
Zezala sam se prije par dana na Facebooku kad sam napisala da djeca pokazuju guzice, odrasli novčanice, a jadničci oboje... Upravo je to tako. Jadno je kad si velik. Misliš da je to vječno i strah te to izgubiti. Živiš u strahu, tjeskobi i u očekivanju jer u dubini znaš da nije vječno. Malo se zabaviš, zapjevaš, zaplešeš, pojedeš nešto dobro i otputuješ, poljubiš neke usne više ili manje, kupiš 5 haljina, ali na kraju znaš da nije vječno. Eto. Zato ja volim živcirati "važne ljude" jer ih pokušavam usmjeriti i na njih same umjesto vanjske elemente s kojima grade sliku o sebi. Ako ništa drugo, pokrenut će se nešto u njima zato što su ljuti i zato što ih ovo "ubode u guzicu". I ta ljutnja je nešto. Otvori novu stranicu u njihovom životu, makar često zatvori stranicu na kojoj sam ja. I to mi je drago. Nema potrebe da budemo zajedno, ako nismo napravljeni od istog materijala. Velika je to razlika. Oni su važni, a ja sam nevažan čovjek. Zato sam sretna, mirna i svoja. I zato mi je super ona rečenica koja se često vrti po društvenim mrežama: "Odlično sam, tako mi i treba!"

Živjeli vi meni nevažni ljudi, mirni u svojoj koži.
Živjeli i vi važni. Samo nisam sigurna koliko ste mirni nakon što ste ovo pročitali :)

Voli vas vaša po(s)lovnjača

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što je to u ljudima?

Ovih dana trpimo poprilično visoke temperature, a oko nas se puno toga uzburkalo. Nisu valovi, a nisu ni vjetrovi nego događaji koji su ujedinili i razjedinili naciju.
Tu su s jedne strane naši nogometaši, njihov uspjeh i nekima popularni, a nekima ogađeni Thompson. Tu je i Oliver Dragojević, njegov odlazak i ujedinjenje u tuzi.
Kao i inače, bila sam na društvenim mrežama tih dana. Skoro pa nisi mogao pronaći osobu koja nije željela podijeliti dio atmosfere s nogometnog slavlja ili podijeliti tugu oko Oliverovog odlaska. Neki su izvukli i svoje fotografije s njim, neki pronašli neke online, dijelili pjesme, prisjećali se nekih starih dana i svašta nešto. Nisi mogao sjesti skoro ni na jednu terasu da se ne čuje Oliverova pjesma.
Eto. Mi ljudi slavimo početke i rađanja, a tugujemo kad je neki kraj. Slavimo i ekstremne uspjehe... A što je između?

Sve mislim, što je to u ljudima da ne slave život kad se živi, umjesto kad je kraj?
Što je to u ljudima da ne slave svaku aktivnost, umjesto d…

Sve sam rastjerala....

Dobila sam danas pitanje: "Što je s Dnijevnikom? Nedostaje mi!"
I sad ja mislim: "Stvarno, što je s Dnijevnikom?!" Nemam materijala. Rastjerala sam sve smutljivce, razlijepila im dva-tri šamara riječima, oni se ošamutili, samo ih pomela poslije...
I o čemu čovjek onda da piše?
Lijepo mi u životu. Uživam. Putujem. Radim što hoću, kad hoću, s kim hoću.
Sve si namjestila. Radim što volim. Odje... budale. I one dvolične koji drže jezik za zubima kad je pravi trenutak da se izjasne. Ne mogu to. Malo mi naporno. Ne volim ni u filmovima kad jedni drugima nešto prešućuju i uvijek se čudim zašto je to stalno tako. Ono - dramatična scena, ona otvara usta da nešto izusti, ali se predomisli i kaže: "Ništa... Nema veze." Onda sve ode u onu stvar. Tako ljudi žive i u stvarnom životu, jer su ti stvarni životi inspirirali filmske radnje.
E ja neću tako. Hoću da se poznajemo. Hoću da razgovaramo. Hoću da smo iskreni. Ako nismo, nemamo što raditi zajedno. Ima dovoljno fil…

Znaju li ljudi zašto nekoga ili nešto vole?

Susrećem se s mnogim ljudima i čujem njihove razloge za nešto, što im se sviđa ili ne sviđa, koga vole ili ne vole, čujem razloge koje mnogi možda nemaju priliku čuti pa ću sada navesti neke kojih sam se sjetila razmišljajući o ovoj temi.

Sjećam se, jednom sam pitala jednu osobu zašto želi da je savjetuje konkretna osoba, a odgovor je bio da joj je zanimljiva jer imaju iste probleme. Ljudi se vole s nekim poistovijetiti pa ako je još to neka uspješna osoba, a ima iste probleme kao netko drugi, zvuči nekako utješno, zar ne? ;) Možda je utješno, ali nije korisno. No dobro, tko mene pita?! :)

Isto tako, puno puta se ljudi dive nekoj osobi, njenoj mirnoći, zen pristupu svemu što je okružuje, svidi im se biti u društvu te osobe, misle da je njihov mir došao iz tog druženja, a ne mogu razumjeti da osobu zapravo boli briga i inače pa je samo taj osjećaj "zabolimedlačicanalijevompalcu" zapravo privlačan, posebno onima koji su stalno zabrinuti ili su pod osjećajem tjeskobe cijelog d…