Preskoči na glavni sadržaj

Ljuta sam jer mi govoriš gdje sam pogriješila

Radeći različite poslove, ali i u obiteljskim odnosima, sigurno ste bili prisutni kada netko pogriješi ili napravi nešto poprilično neprimjereno...

Oni koji su uključeni u taj događaj ili dijele isti životni/poslovni prostor počnu govoriti o toj situaciji, u nadi da će nešto riješiti, no onda se ovi koji su pogriješili odjednom naljute. Ne ispričaju se dovoljno jasno, ne pokažu volju za preuzimanjem odgovornosti, niti pokazuju želju da isprave to sljedeći put, već se jednostavno naljute, ignoriraju situaciju ili se priklone onima koji situaciju ne vide toliko tragičnom, a to su obično oni koji žele ispasti "bolji, blaži, milosrdniji" članovi obitelji ili tima. Uvijek se nađu oni koji su blaži prema onome tko je pogriješio, jer su to često osobe koje imaju određenu korist koju ostvaruju u kontaktu s tom osobom pa ne žele ukazati na pogrešno ponašanje kako ne bi izgubili beneficije ili kako ne bi izgubili status "blage mamice" ili "dobrog tateka".

Ljudi vole da netko bude vještica, neki diktator koji će priopćiti ideju o glavnom problemu, ali onda zbog neugode koja zavlada kod takvih lekcija, neki odluče postati "spasitelji" i kažu da stvar nije tako strašna, da svi mogu pogriješiti i da treba ljudima dati drugu, petu i osmu šansu, samo zato što ne razumiju što rade s takvim odobravajućim postupcima.

Naravno, ako se bavite humanitarnim radom ili pomažete ugroženim članovima društva, biljkama i životinjama, takvo ponašanje je očekivano i nužno. No, u komercijalnom poslu, kada je riječ o profesionalnosti, rezultatima, odgovornosti, ali i odgoju djece i usmjeravanju da postanu odgovorni članovi društva kako bi postali odgovorniji prema sebi, takvo ponašanje je vrlo nezrelo i pogubno.

Ipak, nekima je draže da ih zovu dobrim dušicama, onima koji sve opraštaju i razumiju i onima koji tješe unezgođene primjerke nakon što naprave neki propust koji šteti drugima. Pomilke ih po glavici, kažu da su ovi drugi baš neki zmajevi koji ne razumiju svijet opraštanja i sretni zaspu u ljepoti svog blagog djelovanja, uživajući u ponosu spasitelja... Pri tome ne razumiju koju štetu su nanijeli onome tko pravedno ukazuje na neki propust u ponašanju, kakve su posljedice napravili zbog toga što će osoba koja nije dobila lekciju napraviti sljedeći put nekim drugim ljudima i kakvu štetu rade sebi zbog toga što bez pokrića misle da su napravili neki hvalevrijedan podvig.

Tako neugodni nastavljaju biti neugodni jer uvijek ima netko tko njihovu neugodnost prikriva.

Voli vas vaša po(s)lovnjača


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što je to u ljudima?

Ovih dana trpimo poprilično visoke temperature, a oko nas se puno toga uzburkalo. Nisu valovi, a nisu ni vjetrovi nego događaji koji su ujedinili i razjedinili naciju.
Tu su s jedne strane naši nogometaši, njihov uspjeh i nekima popularni, a nekima ogađeni Thompson. Tu je i Oliver Dragojević, njegov odlazak i ujedinjenje u tuzi.
Kao i inače, bila sam na društvenim mrežama tih dana. Skoro pa nisi mogao pronaći osobu koja nije željela podijeliti dio atmosfere s nogometnog slavlja ili podijeliti tugu oko Oliverovog odlaska. Neki su izvukli i svoje fotografije s njim, neki pronašli neke online, dijelili pjesme, prisjećali se nekih starih dana i svašta nešto. Nisi mogao sjesti skoro ni na jednu terasu da se ne čuje Oliverova pjesma.
Eto. Mi ljudi slavimo početke i rađanja, a tugujemo kad je neki kraj. Slavimo i ekstremne uspjehe... A što je između?

Sve mislim, što je to u ljudima da ne slave život kad se živi, umjesto kad je kraj?
Što je to u ljudima da ne slave svaku aktivnost, umjesto d…

Sve sam rastjerala....

Dobila sam danas pitanje: "Što je s Dnijevnikom? Nedostaje mi!"
I sad ja mislim: "Stvarno, što je s Dnijevnikom?!" Nemam materijala. Rastjerala sam sve smutljivce, razlijepila im dva-tri šamara riječima, oni se ošamutili, samo ih pomela poslije...
I o čemu čovjek onda da piše?
Lijepo mi u životu. Uživam. Putujem. Radim što hoću, kad hoću, s kim hoću.
Sve si namjestila. Radim što volim. Odje... budale. I one dvolične koji drže jezik za zubima kad je pravi trenutak da se izjasne. Ne mogu to. Malo mi naporno. Ne volim ni u filmovima kad jedni drugima nešto prešućuju i uvijek se čudim zašto je to stalno tako. Ono - dramatična scena, ona otvara usta da nešto izusti, ali se predomisli i kaže: "Ništa... Nema veze." Onda sve ode u onu stvar. Tako ljudi žive i u stvarnom životu, jer su ti stvarni životi inspirirali filmske radnje.
E ja neću tako. Hoću da se poznajemo. Hoću da razgovaramo. Hoću da smo iskreni. Ako nismo, nemamo što raditi zajedno. Ima dovoljno fil…

Znaju li ljudi zašto nekoga ili nešto vole?

Susrećem se s mnogim ljudima i čujem njihove razloge za nešto, što im se sviđa ili ne sviđa, koga vole ili ne vole, čujem razloge koje mnogi možda nemaju priliku čuti pa ću sada navesti neke kojih sam se sjetila razmišljajući o ovoj temi.

Sjećam se, jednom sam pitala jednu osobu zašto želi da je savjetuje konkretna osoba, a odgovor je bio da joj je zanimljiva jer imaju iste probleme. Ljudi se vole s nekim poistovijetiti pa ako je još to neka uspješna osoba, a ima iste probleme kao netko drugi, zvuči nekako utješno, zar ne? ;) Možda je utješno, ali nije korisno. No dobro, tko mene pita?! :)

Isto tako, puno puta se ljudi dive nekoj osobi, njenoj mirnoći, zen pristupu svemu što je okružuje, svidi im se biti u društvu te osobe, misle da je njihov mir došao iz tog druženja, a ne mogu razumjeti da osobu zapravo boli briga i inače pa je samo taj osjećaj "zabolimedlačicanalijevompalcu" zapravo privlačan, posebno onima koji su stalno zabrinuti ili su pod osjećajem tjeskobe cijelog d…