Preskoči na glavni sadržaj

Ljuta sam jer mi govoriš gdje sam pogriješila

Radeći različite poslove, ali i u obiteljskim odnosima, sigurno ste bili prisutni kada netko pogriješi ili napravi nešto poprilično neprimjereno...

Oni koji su uključeni u taj događaj ili dijele isti životni/poslovni prostor počnu govoriti o toj situaciji, u nadi da će nešto riješiti, no onda se ovi koji su pogriješili odjednom naljute. Ne ispričaju se dovoljno jasno, ne pokažu volju za preuzimanjem odgovornosti, niti pokazuju želju da isprave to sljedeći put, već se jednostavno naljute, ignoriraju situaciju ili se priklone onima koji situaciju ne vide toliko tragičnom, a to su obično oni koji žele ispasti "bolji, blaži, milosrdniji" članovi obitelji ili tima. Uvijek se nađu oni koji su blaži prema onome tko je pogriješio, jer su to često osobe koje imaju određenu korist koju ostvaruju u kontaktu s tom osobom pa ne žele ukazati na pogrešno ponašanje kako ne bi izgubili beneficije ili kako ne bi izgubili status "blage mamice" ili "dobrog tateka".

Ljudi vole da netko bude vještica, neki diktator koji će priopćiti ideju o glavnom problemu, ali onda zbog neugode koja zavlada kod takvih lekcija, neki odluče postati "spasitelji" i kažu da stvar nije tako strašna, da svi mogu pogriješiti i da treba ljudima dati drugu, petu i osmu šansu, samo zato što ne razumiju što rade s takvim odobravajućim postupcima.

Naravno, ako se bavite humanitarnim radom ili pomažete ugroženim članovima društva, biljkama i životinjama, takvo ponašanje je očekivano i nužno. No, u komercijalnom poslu, kada je riječ o profesionalnosti, rezultatima, odgovornosti, ali i odgoju djece i usmjeravanju da postanu odgovorni članovi društva kako bi postali odgovorniji prema sebi, takvo ponašanje je vrlo nezrelo i pogubno.

Ipak, nekima je draže da ih zovu dobrim dušicama, onima koji sve opraštaju i razumiju i onima koji tješe unezgođene primjerke nakon što naprave neki propust koji šteti drugima. Pomilke ih po glavici, kažu da su ovi drugi baš neki zmajevi koji ne razumiju svijet opraštanja i sretni zaspu u ljepoti svog blagog djelovanja, uživajući u ponosu spasitelja... Pri tome ne razumiju koju štetu su nanijeli onome tko pravedno ukazuje na neki propust u ponašanju, kakve su posljedice napravili zbog toga što će osoba koja nije dobila lekciju napraviti sljedeći put nekim drugim ljudima i kakvu štetu rade sebi zbog toga što bez pokrića misle da su napravili neki hvalevrijedan podvig.

Tako neugodni nastavljaju biti neugodni jer uvijek ima netko tko njihovu neugodnost prikriva.

Voli vas vaša po(s)lovnjača


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Od tebe očekujem...

Bila sam jučer na jednoj lijepoj radionici i spomenuli smo očekivanja. Zaista, koliko mi očekujemo od sebe, a nismo svjesni od kuda je to došlo?

Što vi očekujete od sebe? A od drugih?

Čujem često da mnogi komentiraju tuđe odijevanje i šminku? Trebamo li izgledati kako nam netko drugi kaže? Što je lijepo? Što je prigodno? Što očekuju od vas?

Očekujete li da se svidite ljudima? Da se ukopite pod svaku cijenu? Da pogazite svoje vrijednosti samo radi jednog tuđeg osmijeha i kimanja glavom? Mnogi da.

Znaju li drugi što trebate znati i misliti? Čime se trebate zanimati, koje knjige čitati, u što vjerovati, kako se ponašati?

Naljute li se drugi kad vi ne radite ono što oni od vas očekuju? Kad ne pijete kavu s njima? Kad otkažete neki dogovor? Kad im niste dovoljno često pisali ili ih niste zvali?

Očekujete li vi od sebe da budete savršeni, na razini zadatka, uvijek pripremljeni, sadržajni, u miru s rokovima?

Vjerujete li vi da je ključno biti dobar, ne zamjeriti se ljudima, ostaviti uvijek …

Izvoli slušati i biti ista kao drugi!

Ljudi misle da si drzak ako odlučiš imati svoj film. Nekako je simpatičnije da (po)slušaš druge i budeš isti kao grupa ljudi koja te okružuje. To je sigurnije i toplo je u toj barici. Ako se otmeš kontroli, ljudi će te gledati kao da su ti izrasla 2 roga na glavi, ali ti neće reći da ih vide već će te samo gledati pogledom punim nevjerice i nesvjesnim osjećajem male zavisti jer si se usudio. Možda će ti se lijepo obratiti, ali će istovremeno puno misliti o tebi jer ih to podsjeća na njihov kamenčić u cipeli. Onda će reći sami sebi da nemaju kamenčić, već ti te te glupe rogove i malo će odahnuti... I onda će opet misliti na tebe. Pokušat će pronaći nekoga kome niste simpatični i razveseliti se ako i ti neki drugi misle da nešto s tobom nije u redu. Onda će opet odahnuti, ali neće proći puno vremena dok opet počnu misliti na tebe...  Teško će shvatiti da nije stvar u tebi, već u vlastitom osjećaju da im je koža malo tijesna. I da trebaju nešto učiniti za sebe, a ne ide im ili se ne usu…

Gnjevni promatrači

Jesam, točno sam bezobrazna. Usudim se štošta napisati na svom zidu, na svom blogu, živjeti kako hoću u svoja četiri zida, birati poslove koje ja hoću, družiti se s ljudima koji se meni sviđaju, boraviti u prostoru koji sam sama birala i tako. Bezobraznica, drznica i "lezbijka", neki kažu. Valjda jadni misle da samo lezbijke rade što hoće. Vjerojatno one uz svoje muževe ne smiju ništa ili se ne usude pa računaju da su one koje žive sa ženama bolje prošle... Eeee, čudo jedno! Što sve ljudi neće izmisliti da si olakšaju život!
Volim one koji nikad ništa ne lajkaju na društvenim mrežama niti pišu, ali kad napišeš nešto "što ih ubode u guzicu", onda se odmah jave i napišu što misle, javno ili češće u inbox. Dobro, te više cijenim, jer su barem pokazali da cijelo vrijeme promatraju što se događa, samo su pritajeni kad je lijepo ili kad se slažu.
Gori su mi oni koji nikad ništa ne lajkaju, nikad ništa ne pišu, ali kad ovi koji su "ubodeni u guzicu" napišu nešt…